“Jaka je, ali je iscrpljena.”
Umorna sam, ali čak i to je previše običan, previše plitak opis za umor koji leži u mojim kostima.
Ja sam iscrpljena od toga što moram biti jaka, od djelovanja kao da sve imam pod kontrolom i od toga da svima ja moram biti sve. Nikada nisam posebno željela biti ovakva vrsta žene, ali čini se da sam se kroz gorke izbore i slatke idealizacije, ne želeći nikoga povrijediti, našla istrošena i izgubljena, pitajući se hoće li jednog dana netko biti tamo za mene, na sve načine na koje sam bila ja za druge.
Možda se to dogodilo greškom, jer najveća ironija jest da kad me drugi promatraju, oni me vide kao snažnu ženu. Oni me smatraju kompetentnom i sposobnom, ali ja se nikada ne bih etiketirala tako jer – dok su me vidjeli kao sigurnu i stabilnu – iznutra sam se tresla.
Pokušala sam, doista jesam. Svako jutro, unatoč iscrpljenosti, još uvijek pokušavam.
Čak i kad mi ramena padnu, a oči postanu zamagljene od suza, udišem i kažem se da će sve biti u redu – bez obzira osjećam li to ili ne.
Pretpostavljam da sam pokušavala biti jaka prije nego sam shvatila kako nazivaju žene poput mene: jake, neovisne, samodostatne žene. Zvuči lijepo, zar ne? I pretpostavljam da nam je rečeno da je to ono što bismo trebali postati, onda nije iznenađenje da očitujemo te osobine. Ali, koji je problem s ovom previše pojednostavljenom definicijom žene? Svijet nam zapravo vjeruje.
Nisam upoznala niti jednu od ovih božica koje također ne žele pomoć ni vodstvo. Nisam upoznala ni jednu koja ne žudi za nekim na koga se može osloniti, znajući da ona ne mora biti ništa drugo osim onoga što ona jest.
Istina je da možemo tvrditi da ne trebamo muškarca ili ratnika, ali stvarnost je da ne bismo to govorile da se ne pokušavamo uvjeriti u tu činjenicu.
Pouka koju svi možemo naučiti jest da nema ništa sramotno u tome što nam je potreban netko. Nema ničeg pogrešnog u tome kada kažemo: “Ne mogu sve to učiniti sama.” Nema ničeg pogrešnog u razmišljanju da su dva jaka srca bolja od jednog.
Tako sam umorna. Umorna sam od življenja ovog ideala. Više od toga – jednostavno sam umorna od toga što sam jaka. Čeznem da netko brine o meni, ne financijski, tako nešto me nikada nije zabrinjavalo, ali želim snažnu ruku oko mojih ramena, nekoga tko me može držati u zagrljaju, bez obzira na oluju kroz koju sam prošla tog dana.
Dosta mi je pretvaranja. Ne želim se više pretvarati da sam tako zastrašujuća.
Gotovo je s mojom ulogom snažne žene, kad češće to nisam nego što jesam, osjećam se kao da to nisam ja – igram šaradu feminizma.
Ne smijemo zanemariti tko smo i što zaslužujemo kao žene, ali treba se nešto reći i o prihvaćanju toga tko smo i što osjećamo.
Ove su one riječi od kojih sam tako dugo bježala, jer im se činilo da imaju negativnu konotaciju.
I tako sam vrtjela svoju bijedu uspješno se pretvarajući da sam ja jaka. Svatko mi je na kraju vjerovao. Kad se to počelo događati, rana mi je otvorena u srcu s razornim saznanjima da sam mogla tako dugo varati.
Odustajem. Ne zato što sam pogriješila, nego zato što sam naučila. U ovom trenutku sam završila s pokušavanjem.
Neću više biti ova nepogrešiva ženu koja izgleda kao da može učiniti bilo što, bilo to na radnom mjestu, s obitelji ili prijateljima, čak i kad je u pitanju moja uloga majke – ne mogu više to činiti.
Ne mogu se pretvarati da imam tu sposobnost da sve to učinim, s osmijehom na licu. Ne mogu se pretvarati da ne trebam nikoga da mi pomogne – to je sve što želim.
U životu nije poanta lažirati i glumiti nešto što nismo dok to i ne postanemo, nego u tome da budemo stvarni s onim što trebamo i želimo, a onda i da budemo spremni krvariti za to.
Radi se o osjećanju, a ne o razmišljanju – i to je jednostavno predavanje strastima u našim srcima i mekoći ramena koja nam djeluju poput utočišta, kad se naslonimo na njih. Bez tih stvari, koja je poanta bilo čega, ako nismo potrebni jedni drugima?
Možda, dok sve više vremena prolazi, postajem imuna na to da sam netko koga drugi samo žele vidjeti ili je zapravo stvarnost da nikad nisam bila dobra u tome. Ali, čini se da sam u ovom trenutku iscrpljena od pretvaranja da sam jaka.
Nije da sam slaba, ali ponekad je i onima najsnažnijima potreban netko, više nego što bi drugima bio potreban.
Vidim gdje sam sada.
Ne trebamo li svi nekoga tko je mrvicu jači od nas? Nekoga tko može poljubiti mjesto gdje nas boli i zagrliti nas kao da ništa drugo nije važno.
Nekoga tko nas može podsjetiti da zapravo ne moramo biti toliko jaki – cijelo vrijeme.
Kate Rose/elephantjournal
Prevod i preuzeto sa:atma.hr
Nema komentara:
Objavi komentar