Radost je bestežinsko stanje naše duše. Stanje krajnje lakoće, lepršavosti, lebdeće razigranosti. Stanje u kome smo sav svoj teret, unutarnji i vanjskii, prepustili tokovima života, vratili ga tamo gdje pripada, tamo odakle smo ga uzeli onog časa kada smo napustili naše prirodno stanje.
Radost je naše prirodno stanje, stanje potpune protočnosti, prozračnosti, povezanosti sa sobom, s drugima, sa životom. Radost je zato beznaporna, ona ne iziskuje nikakvo pregnuće, ona se s lakoćom obnavlja kao što cvijet s lakoćom cvjeta, kao što voćka s lakoćom zri, kao što sjeme s lakoćom pada u zemlju i pušta klice.
Radost ne poznaje koncept truda, rada, postignuća. Kao što priroda svakoga dana bez napora stvara ono što milijuni pečalbara i trudbenika ne mogu stvoriti za milijun godina, tako se i radost, najveća blagodat našeg života, sama po sebi začinje i bez napora nas uvodi u milje i obilje kakvo se trudom i radom ne postiže. Radost je tajna bivstvovanja, a ne djelovanja. Na radosti ne možemo raditi, u radosti samo možemo biti.
Radost ne poznaje koncept truda, rada, postignuća. Kao što priroda svakoga dana bez napora stvara ono što milijuni pečalbara i trudbenika ne mogu stvoriti za milijun godina, tako se i radost, najveća blagodat našeg života, sama po sebi začinje i bez napora nas uvodi u milje i obilje kakvo se trudom i radom ne postiže. Radost je tajna bivstvovanja, a ne djelovanja. Na radosti ne možemo raditi, u radosti samo možemo biti.
Radost je zato himna životu. Nekada veoma glasna, a nekada svečano nijema.
Radost grlena, ciktava, graktava, raspusna, razularena, rastalasana, razgracijana kao uzburkana površina mora… radost tiha, nečujna, spokojna, nepomična, glasna u šutnji kao morska dubina….
Radosni kliktaj koji se čuje do vrha neba i nemušta radost dna oceana – dva su tonaliteta iste melodije. Govorila ona u visokim ili niskim tonovima, raspjevavala se u glasnim ili jedva čujnim notama, radost je uvijek oda ljepoti života po sebi, života onakvog kakav jest. Prihvaćanje je zato predvorje radosti. Prihvaćanje je mjesto gdje ostavljamo sav svoj prtljag iz prošlosti, sav teret sadašnjosti, svu aparaturu za navigaciju budućnosti, sve iluzije da je GPS našeg života isključivo u našim rukama, sve svoje identitete, životne uloge, vrijednosti, uvjerenja. Prihvaćanje je svijest o onome što jesmo, o onome što jest. Kada prihvatimo ono što jest, ono što jesmo, život postaje čista radost. Nemoguće je ne prihvatiti i biti radostan. Radost je u miru prihvatanja sa svim izvanjskim i unutarnjim sadržajima našeg života.Za radost je zato nevažno čime se bavimo, koliko novca zarađujemo, s kakvim smo partnerom u ljubavi, imamo li ili nemamo djecu, pojavljuju li nam se fotografije u novinama, počinju li našim riječima vijesti dana… Radost je jednostavno budnost, svjesnost o čudesnosti postojanja. To odlično znaju svi koji su imali bliski susret sa smrću. Blizina smrti opominje nas da je najveće čudo koje nam se ikada dogodilo činjenica da smo upoće živi. Tko je ikada izašao iz liječničke ambulante u kojoj ga je vrebala kobna dijagnoza u blagi smiraj sunčanog dana s viješću da je sve u redu i sviješću da je život po sebi dragocjeni dar, zna što je istinska radost. Radost slavi čudo života i obrće naglavačke sve naše prioritete. Sve što je inače važno, radosti je nevažno. Sve što je oficijelno beznačajno, radosti je fundamentalno. Poput “sitnice” koja je istinska vijest svakog našeg dana – činjenice da postojimo, da smo živi!!!
Radosni kliktaj koji se čuje do vrha neba i nemušta radost dna oceana – dva su tonaliteta iste melodije. Govorila ona u visokim ili niskim tonovima, raspjevavala se u glasnim ili jedva čujnim notama, radost je uvijek oda ljepoti života po sebi, života onakvog kakav jest. Prihvaćanje je zato predvorje radosti. Prihvaćanje je mjesto gdje ostavljamo sav svoj prtljag iz prošlosti, sav teret sadašnjosti, svu aparaturu za navigaciju budućnosti, sve iluzije da je GPS našeg života isključivo u našim rukama, sve svoje identitete, životne uloge, vrijednosti, uvjerenja. Prihvaćanje je svijest o onome što jesmo, o onome što jest. Kada prihvatimo ono što jest, ono što jesmo, život postaje čista radost. Nemoguće je ne prihvatiti i biti radostan. Radost je u miru prihvatanja sa svim izvanjskim i unutarnjim sadržajima našeg života.Za radost je zato nevažno čime se bavimo, koliko novca zarađujemo, s kakvim smo partnerom u ljubavi, imamo li ili nemamo djecu, pojavljuju li nam se fotografije u novinama, počinju li našim riječima vijesti dana… Radost je jednostavno budnost, svjesnost o čudesnosti postojanja. To odlično znaju svi koji su imali bliski susret sa smrću. Blizina smrti opominje nas da je najveće čudo koje nam se ikada dogodilo činjenica da smo upoće živi. Tko je ikada izašao iz liječničke ambulante u kojoj ga je vrebala kobna dijagnoza u blagi smiraj sunčanog dana s viješću da je sve u redu i sviješću da je život po sebi dragocjeni dar, zna što je istinska radost. Radost slavi čudo života i obrće naglavačke sve naše prioritete. Sve što je inače važno, radosti je nevažno. Sve što je oficijelno beznačajno, radosti je fundamentalno. Poput “sitnice” koja je istinska vijest svakog našeg dana – činjenice da postojimo, da smo živi!!!
Radost je raj koji nam je u ovom životu dostupan. Svima. Kraljeviću kao i prosjaku, bogatašu kao i siromahu, znalcu kao i neznalici… To je blaženstvo koje nam je svakoga dana na dohvatu ruke… To je pribježište koje nam je namijenjeno kad shvatimo da smo mi sami po sebi nešto više od bilo kog našeg identiteta. To je blagotvorno prihvatilište za sve koji su otkrili da poslovni uspjeh, partnerska ljubav, društvena priznanja, materijalna dobra nisu u nužnoj vezi sa srećom. Možemo biti zadovoljni uspjehom na poslu, možemo biti ushićeni svojim partnerom, možemo se obradovati dobitku na lutriji… no sve su to samo mogući povodi za radost. Radost u svojoj najčistijoj formi nema uzrok. Radost je ekstaza koja sama iz sebe izvire, sama u sebe uvire, sama se obnavlja… Ona nema korijena izvan sebe same. Ako ga ima, onda to nije radost. Radost je plod nevezanosti zavanjske i unutarnje okolnosti našeg postojanja.
U suvremenom svijetu u kome je čovjek zbunjen i otuđen upravo zbog vezanosti za rezultate, postignuća, uspjehe po društveno propisanim receptima… radost se drznula da bude ničim izazvana. Biti radostan u očima modernog čovjeka pomalo je rizično, jer na pitanje zašto – radost nema nikakav odgovor.
Drznimo se da budemo radosni bez pokrića i radošću se podsjetimo da postojimo, da jesmo.
Drznimo se da budemo radosni bez pokrića i radošću se podsjetimo da postojimo, da jesmo.
– Snežana Radusinović
izvor:www.transformisi.me
izvor:www.transformisi.me
prenosi:monnamagazin.me/preuzeto sa:alternativainformacije
Nema komentara:
Objavi komentar