Osjećam kako me usamljenost okružuje kao ledeno jezero, osjećam sramotu i ludost ovog života, osjećam kako u meni plamti okrutni bol zbog izgubljene mladosti. Boli, naravno, ali bar osjećam bol, osjećam stid, osjećam muku, bar živim, mislim, svjestan sam…
A umjesto odgovora koje, uostalom, i ne očekujem, nalazim nova pitanja. Na primjer: Koliko vremena je prošlo? Kada si bio mlad posljednji put?
A umjesto odgovora koje, uostalom, i ne očekujem, nalazim nova pitanja. Na primjer: Koliko vremena je prošlo? Kada si bio mlad posljednji put?
Razmišljam i sleđeno sjećanje počinje polako da se otapa, da se pokreće, da otkriva svoje sanjive oči i otkriva slike koje nisu bile izgubljene, samo su spavale, dubokim, mrtvim snom.
U početku mi se čini da su slike stare, najmanje deset godina. Otupjeli osjećaj za vrijeme čini nas sve opreznijim, ima ulogu zaboravljenog metra, utvrđuje istinu i mjeri. Shvaćam da su sve te slike mnogo bliže među sobom nego što sam vjerovao, da i uspavana svijest o sebi otvara s ponosom svoje oči i potvrđuje, bezobzirno potvrđuje, i najnevjerovatnije stvari. Ide od slike do slike i kaže: “Da, to sam bio ja”, i tako jedna po jedna slika napušta svoje stanje hladne i kontemplativne ljepote i postaje dio života, dio mog života. Svijest o sebi je čudesan osjećaj, ispunjava nas istovremeno zadovoljstvom i nemirom. Čovjek je ima, ali može da živi i bez nje i tako često biva, ali ne i uvijek. Ona je veličanstvena jer uništava vrijeme; ona je i opaka, jer negira razvoj.
U početku mi se čini da su slike stare, najmanje deset godina. Otupjeli osjećaj za vrijeme čini nas sve opreznijim, ima ulogu zaboravljenog metra, utvrđuje istinu i mjeri. Shvaćam da su sve te slike mnogo bliže među sobom nego što sam vjerovao, da i uspavana svijest o sebi otvara s ponosom svoje oči i potvrđuje, bezobzirno potvrđuje, i najnevjerovatnije stvari. Ide od slike do slike i kaže: “Da, to sam bio ja”, i tako jedna po jedna slika napušta svoje stanje hladne i kontemplativne ljepote i postaje dio života, dio mog života. Svijest o sebi je čudesan osjećaj, ispunjava nas istovremeno zadovoljstvom i nemirom. Čovjek je ima, ali može da živi i bez nje i tako često biva, ali ne i uvijek. Ona je veličanstvena jer uništava vrijeme; ona je i opaka, jer negira razvoj.
Probuđena čula funkcioniraju i konstatiraju da sam jedne večeri bio u punoj mladosti i da se to dogodilo prije samo godinu dana. Ovo je pravo vrijeme. Redovi knjiga na polici, moja soba, peć, kiša, spavaća soba, usamljenost, sve se rasplinjuje, topi, odlazi u ništavilo.
Herman Hese
Nema komentara:
Objavi komentar