Pitajući Učitelja, što misli o ovoj ili onoj tehnici, ovom ili onom ritualu, on nikad ne odgovara osobito pohvalno, nikada osobito pokudno – uvijek kaže usputno – a služenje? Kome služiš svojom tehnikom? Koliko služiš? Kome služi tvoja tehnika?
– A što je sa solarnom yogom, sa transcendentalnom meditacijom, pranayamama, ustajanjem u zoru, što je sa integrativnom meditacijom, što je sa kobrinim dahom, što je sa zazenom, što je sa reikem, theta healingom, bio energijom, shen chiem? – Što je sa služenjem? – pitao bi opet on –
U konačnici shvatih, tehnikama aspiranti pokušavaju učiniti jednu od dvije stvari: odagnati patnju i steći određene moći ili sposobnosti. Oba motiva dovode nas do srži problema bivanja čovjekom i našim utjelovljenjem, a koje ostaju posve previđene. Riječ je o moćima. O testu i vrhovnoj kušnji na kojoj kroz vlastiti rast i evoluciju gotovo nitko neće zaobići, prije nego je savlada. Kušnja moći. Na tome je svatko tko je živio kao čovjek – pao na testu. Rad na sebi kroz tehnike jeste pohvalan, kao i nužan integralan dio, ali vrlo često vodi aspiranta do stjecanja sposobnosti, zatajenoj gladi spram postignuća i hranjenja duhovnog ega. Taj ego je ono što nas najviše dijeli od istine naše prave naravi i stjecanja onoga što je oduvijek tako – izvorni identitet. On nije definiran moćima, već ljubavlju, koja je jedina koja nadilazi i nadjačava sve pojedine moći kojima se možemo baviti i iskusiti.
U svojim tehnikama, koje god one bile, uvijek imajte na umu; kome služe, kome služim, gdje je moja praksa i kako se očituje? Tko od mene ima koristi, jesam li razvio svoju sposobnost davanja? Bez služenja ne postoji tehnika koja će nas odvesti k Tvorcu, već samo u slijepe ulice utjelovljenih gradova i sela, po kojima iz sličnih razloga – tumaramo već dugo, dugo vremena.
-Robert Marinković
Izvor:http://alternativainformacije.com
Nema komentara:
Objavi komentar