“Poznavati druge je inteligencija; poznavati sebe je prava mudrost. Kontrola drugih je snaga; kontrola sebe samog je prava moć.”
Lao Ce
Kada osjećamo tešku fizičku ili emocionalnu bol, možemo jednostavno sagledati to iskustvo. Čak i kada nas bol onesposobi, moramo razmišljati ima li boju, oblik ili neku drugu nepromjenjivu karakteristiku. Otkrivamo da definicija boli postaje sve nejasnija što se više trudimo analizirati je. Na posljetku vidimo da se iza boli nalazi prvobitna svijest, a koja se ne mijenja i koja je iznad boli i užitka. Tada možemo opustiti um i dopustiti boli da počiva u tom stanju čiste svijesti. Tako više nećemo biti pasivna žrtva boli i oduprijet ćemo se ili zaustaviti njezino pustošenje našeg uma.
Nakon kineske invazije Tibeta 1959. godine, Tenzin Choedrak, osobni liječnik Dalai-lame, odveden je, zajedno sa stotinom drugih ljudi, u prisilni radni logor u sjeveroistočnom Tibetu. Samo je pet zatvorenika, uključujući Choedraka, uspjelo preživjeti. Gotovo dvadeset godina premještali su ga iz jednog logora u drugi i često je mislio da će umrijeti od gladi ili zlostavljanja. Psihijatar koji se specijalizirao za posttraumatski stres i koji je liječio doktora Choedraka, bio je zapanjen jer nije pokazivao ni najmanji znak sindroma posttraumatskog stresa. Nije bio ogorčen niti gnjevan, zračio je iskrenom dobrotom i nije imao tipične psihološke smetnje poput tjeskobe, noćnih mora ili nekih drugih smetnji. Choedrak je priznao daje povremeno osjećao mržnju prema svojim mučiteljima, ali da se iznova vraćao meditaciji o unutarnjem miru i suosjećanju. To je održalo njegovu želju za životom i na kraju ga spasilo.
Ani Pachen drugi je primjer osobe koja je proživjela fizičku patnju koju je teško zamisliti. Nakon što je dvadeset jednu godinu provela u pritvoru, Ani Pachen, tibetanska princeza, redovnica i članica pokreta otpora, devet je mjeseci bila zatočena u potpunom mraku. Samo je pomoću ptičjeg pjeva koji je dopirao u njenu ćeliju mogla razlikovati dan od noći. Rekla je da je, iako nije bila “sretna” u pravom smislu riječi, uspjela održati glavne aspekte sukh gledajući u sebe i iznova se vraćajući vježbi meditacije i svom duhovnom učitelju. Razmišljala je o značenju prolaznosti i zakonima uzroka i posljedica, te je postajala sve svjesnija razornih posljedica mržnje, pohlepe i nedostatka suosjećanja.
Ovdje ne govorimo o intelektualnom i moralnom stavu koji se kulturno i psihološki razlikuju od naših i o kojima se može beskonačno raspravljati. Dvoje opisanih ljudi dokaz su da je moguće održati mir, čak i uz neprestano mučenje. Oni su godinama izdržavali mučenja, a vjerodostojnost takvog iskustva puno je snažnija od ikakve teorije.Drugi primjer je čovjek koji živi u pokrajini Bumthang, u srcu himalajskog kraljevstva Butan. Rođen je bez ruku i nogu, i živi na rubu sela, u maloj kolibi od bambusa površine nekoliko kvadratnih metara. Nikada ne izlazi van i rijetko se pomiče s madraca na podu. Došao je iz Tibeta prije četrdeset godina, a nosili su ga drugovi izbjeglice. Od tada živi u toj kolibi. Fascinantna je činjenica što je još uvijek živ, ali još više zapanjuje radost koja zrači iz njega. Uvijek je u istom smirenom, jednostavnom, nježnom i nepromijenjenom stanju uma. Kada mu donesu male darove, poput hrane, pokrivača, prijenosnog radija, kaže da mu nisu ništa trebali donijeti. “Što bi meni uopće trebalo?” nasmije se.
Uvijek se pored njega nađe netko iz sela – dijete, starija osoba, muškarac ili žena, koji mu donose vodu, hranu ili novosti. Kažu da dolaze zato što vole provoditi vrijeme u njegovom društvu. Kada se u selu pojavi problem, obično ga dolaze pitati za savjet. Duhovni učitelj Dilgo Khyentse Rinpoche bi ga, prolazeći kroz Bumthang, ponekad došao posjetiti. Dao bi mu svoj blagoslov iako znao da je tom čovjeku blagoslov manje potreban nego većini ljudi. On je pronašao sreću unutar sebe i ništa mu je ne može oduzeti.
izvor:izrekeiposlovice.com
Nema komentara:
Objavi komentar