“Kad kažem da te nisam namjeravala sresti, to samo znači da je moja duša znala nešto čega moj um nije bio svjestan.” ~ Kate Rose
Ništa se ne događa slučajno.
U ovom svijetu u kojem živimo, svaki susret služi većoj svrsi.
Ponekad nam je potreban netko da nas probudi i pomogne da promijenimo smjer naših života; u nekim drugim trenucima, trebamo ljude koji nas podižu i podsjećaju tko smo.
A ponekad, radi se o onima kojima je jednostavno suđeno da putuju s nama kroz sva naša iskustva.
Ironično, mi ne možemo znati svrhu svake osobe koju susrećemo u ovom životu, ali trebamo ostati otvoreni onome što će svaki susret otkriti, piše Kate Rose za Elephant journal.
Na neki način moramo gledati na svijet kao na nešto u čemu je sve povezano – neke niti su svilene i grimizne, dok su druge grube i hrapave.
Svaka nit prikazuje drugačiji susret koji se tek treba dogoditi. Moramo međusobno komunicirati u ovom životu i prepustiti se našem životu.
Čini se da se zbog društvenih mreža ponekad gubi potreba za stvarnim vezama, ali nešto u našem vlastitom umu se počinje pomicati kad počnemo doista vjerovati da se svaka pojedina stvar događa s razlogom.
Nije svim odnosima s ljudima koje susretnemo suđeno da traju zauvijek; ponekad, ti susreti traju samo na trenutak u vremenu. Netko vas negdje zadrži, tako da izbjegnete prometnu nesreću – ili čak dogovori sastanak s vama kako bi vas povezao s potencijalnim ljubavnikom. Ponekad, Svemir šalje ljude da nam pomognu na našem putovanju, čak i ako oni nisu bitan dio njega.
Život je čarobno otajstvo sinkroniciteta, a to je uvjerenje da svemir šalje znakove na putu kako bi nas usmjerio prema našoj životnoj svrsi. To može biti slučajan sastanak ljudi, anđela, brojeva, pjesama pa čak i perja, koji nas obavještavaju da postoji plan kojeg još nismo svjesni.
Ponekad se čini da što je nešto nevjerojatnije, to mi zapravo manje možemo prepoznati u našim životima.
Možda zaista ne možemo planirati sudbinu – ali možda se možemo pripremiti da stvorimo mjesto za ono neočekivano.
Duše koje nas trebaju probuditi.
Pretpostavljam da su to pojedinci koji dolaze u naš život trajno ili barem na dulje vrijeme. Ponekad, to su čak i srodne duše ili Blizanački plamenovi. Ti pojedinci dolaze u naš život kako bi stvorili prepreku.
Oni nas konačno zaustavljaju i sprječavaju da živimo životom kojim smo živjeli i onemogućavaju zanemarivanje poziva da se probudimo.
Na mnoge načine, ti ljudi su poput rijetkog zlata, a ponekad to možemo osjetiti pri našem prvom susretu. Obično postoji osjećaj prepoznavanja u našim očima, kao i poznata vibracija među pojedincima, ali to ne znači da oni ne bi trebali poremetiti status quo.
Kada smo mladi, svi imamo ideju o tome kako bi se naš život trebao odvijati – a onda dođemo do mjesta gdje sve što možemo učiniti je smijati se zbog stvarne staze kojom idemo. Ništa ne ide po planu, ali to je zato što stvari nisu suđene da budu takve.
Umjesto toga, ponekad dobivamo božansku intervenciju preko tih duša koje su nam poslane zbog prethodnih ugovora duša. U suštini, dogovorili smo se sastati u ovom životu prije rođenja; dogovorili smo vrijeme pa čak i mjesto susreta.
Sve to je zatim prepušteno sudbini, kako bismo se mogli usmjeriti na sebe i na životnu svrhu koju još moramo ispuniti.
Duše koje nas podsjećaju tko smo.
U životu, ponekad se čini da se borimo s udaljavanjem od sebe, od svoje biti. Mi smo ta čudesna djeca puna vatre i kreativnosti, i negdje na putu, zaboravljamo ono u što smo nekad vjerovali s takvom snagom.
Često se prodajemo za odrasle i odgovorne, a negdje na putu, zaboravljamo tko smo doista bili i za što smo rođeni. Ne radi se o tome koliko novaca zarađujemo pa čak i kakav posao imamo – radi se o našoj duši i unutarnjem kompasu.
Živimo li istinski svaki trenutak? Ili smo umjesto toga prihvatili ideale i očekivanja drugih, u pokušaju da budemo netko za kojeg mislimo da drugi trebaju? Najteži aspekti s kojima se susrećemo su odluka (i putovanje) da budemo ono što jesmo, da razbijemo kalup i živimo prema vlastitoj istini.
Ove vrste duša dolaze u naše živote kako bi nas podsjetile tko smo bili, kako bismo mogli početi biti vjerni sami sebi. Ponekad će to učiniti nježno – a u drugim slučajevima bit će uznemiravajuće, tako da se možemo sjetiti onoga što smo zaboravili.
Kako bismo postali onakvi kakvi trebamo biti, prvo se moramo prisjetiti tko smo bili prije nego što smo pokušali biti poput svih ostalih. Duše koje jednostavno putuju s nama.
Često su to oni koji su tu trenutačno, koji nas namjeravaju podržavati u nekim sitnim stvarima.
To su razgovori koji počinju trenutno i traju satima dok se vozimo u autobusu ili oni osmjesi dok prolazimo s kavom u ruci, pitajući se kako to da su naša srca ponovno slomljena.
Ponekad, čini se, vjerujemo da kozmičke veze duša moraju biti ta velika, cjeloživotna iskustva – ali u stvarnosti imamo ih svaki dan.
Samo zato što netko ne postoji godinama u našem životu ne znači da njegova svrha nije ispunjena ili smislena.
Obično nas ove vrste duša ne poznaju dobro; možda je to čak netko koga jedva da smo i primijetili, netko tko je nevidljiv većini, poput beskućnika na ulici ili onog autostopera na cesti.
Međutim, prekrasno je to da svi imamo priču i svi imamo svrhu u ovom životu. Ponekad ljudi dolaze kako bi promijenili naš život i kako bi ostali u njemu – i u drugim slučajevima, dolaze kako bi nas samo podržali da se mogu pojaviti i druge promjene.
Naše niti su međusobno povezane i to je ono što ovaj planet čini nevjerojatno nepredvidljivim, jer zapravo nikad ne znamo kada ćemo se susresti s nekim tko nam je poslan da promijeni naše živote.
izvor: Elephant journal/ Prevod i preuzeto sa: atma.hr
Nema komentara:
Objavi komentar