Sama, ali ne i usamljena.
Kad sam imala 12 godina, znala sam da ne želim djecu. Moja majka kaže da me se jasno sjeća kako ulazim u kuću nakon što sam čuvala djecu od susjeda i ljutito objavila: “Nikada se neću udati i nikada neću imati djecu”. Jednom je samo moja odluka da neću imati djecu bila poljuljana, ali dogodio se jedan incident koji me je održao prilično postojanom u mojoj odluci.
Tu je i moj brat, koji je imao “problema” kao dijete. Većinu vremena sam ga ja čuvala, jer su moji roditelji radili, a jednom – kad sam imala 12 godina, a on 8 godina – progonio me niz hodnik do moje sobe s pet noževa u ruci.
Kad nije imao svakodnevne izljeve bijesa, visio je na mojim nogama poput psa koji me molio za pažnju – i to nije baš bilo ponašanje koje me ohrabrilo da poželim svoje dijete, piše Ellen Dworsky za Your tango.
Što se tiče braka, malo sam bila ambivalentnija u svojim mislima. Kad sam imala 19 godina i bila ludo zaljubljena u svog prvog dečka, rekla sam svojim roditeljima da ću se udati za njega. Mudro, ništa nisu rekli. Nakon nekog vremena sam se osvijestila i shvatila da nije baš najbolja ideja udati se za ovisnika o opijatima.
Sljedeća stvar u vezi s brakom se dogodila u mojim srednjim 20-im godinama s mojim dečkom iz Brazila. Susreli smo se u SAD-u i kad je otišao kući, ja sam ga slijedila. Po dolasku mi je dao prsten za vjenčanje. Mi smo se “vjenčali” – bez svečanosti i pravnih stvari.
Nekoliko mjeseci kasnije došlo je do stvarnog braka i do razgovora o djeci.
“Želim šestero”, rekao je.
Nisam htjela nijedno, ali sam mu rekla da ću pristati na kompromis da imamo dvoje, ako ćemo imati dadilju.
“U redu”, rekao je, “ali moramo ih odgajati u katoličkom duhu.” To me je pogodilo. “Ja sam Židovka i prema židovskom zakonu, moja djeca su također Židovi i moram ih odgojiti kao Židove. Uostalom, ti uopće ne prakticiraš svoju vjeru.”
“Ali moja majka će inzistirati na tome da budu odgajani kao katolici.” Nepotrebno je reći, nisam se udala za Marcela – niti imala djecu s njim.
Uvjerila sam se da moj sljedeći ozbiljan dečko ne želi djecu.
Rekao je da ne želi, ali on je također rekao da se ne bismo trebali vjenčati dok ne izgubim 20kg koje sam nabacila kad sam prestala pušiti – ne zato što mu je to bilo važno (jer nije), već zato što je to bilo važno meni.
Nisam izgubila na kilaži. Prekinuli smo vezu kad sam imala 33 godine, a oni kilogrami viška su se brzo istopili nakon toga. On se oženio, dobio sina i razveo se.
Sada nemam više toliko vremena za rađanje djece, a nisam čula ni jedan otkucaj biološkog sata. Moj život nije ispunjen nećacima ni nećakinjama (moj brat je također neoženjen i bez djece), a ni moji prijatelji nemaju djecu. Ne volim ih – beba ili slatki klinac uvijek mi izvuče osmijeh, ali kao odrasla osoba provodila sam malo vremena s njima, dijelom zbog stalne potrebe da budu središte pozornosti (normalno za djecu, ali mentalno iscrpljujuće); a dijelom zbog njihovog neprestanog vikanja i deranja, što doživljavam kao napad na moj sluh.
Negdje u svojim srednjim tridesetima prestala sam se ispričavati zbog činjenice da uživam biti sama i bez djece, što živim kako želim ili što su tri sata moj vremenski limit za društvenu interakciju.
Budući da sam ekstremno introvertirana, moram pokušati uravnotežiti svoju potrebu za ljubavlju i druženjem s prijateljima, obitelji i partnerom s potrebom da puno vremena provedem u samoći (moj introvertirani otac to razumije, moja ekstrovertirana majka nikada neće).
Također sam u svojim srednjim tridesetima odlučila da se mogu vjenčati ako nađem nekoga tko bi bio spreman živjeti u istoj zgradi … ali na kraju hodnika, u svom stanu. Upoznala sam tipa koji je mislio da je to fantastična ideja (još jedan introvert), ali smo ostali prijatelji.
Konačno, uvijek mi je u glavi bilo ovo goruće pitanje: Koja je poanta u tome da se ljudi vjenčaju? Gotovo svi roditelji mojih prijatelja razveli su se (jedan je sad u četvrtom braku). Do sredine 40-ih, većina mojih vršnjaka se oženilo i rastavilo barem jednom.
Oduvijek mi se činilo glupim da se nešto obećava zauvijek kad to jednostavno nije realno. Vrlo malo toga u životu traje zauvijek. To nije gorčina; to je pravi pragmatizam.
Što nije u redu sa serijskom monogamijom bez legaliteta? Vidjela sam previše zbrkanih razvoda. Nije li bolje dati ili ne dati ono što odaberete u vezi, kako tijekom, tako i nakon toga, nego da vam zakon kaže što vi “dugujete”? Mislim da da.
Optuživali su me za razne stvari – boji se predanosti, ona je “neprirodna žena” jer ne želi djecu, i slično. Ali neki od mojih dugoročnih odnosa trajali su dulje od mnogih brakova i barem nisam neopozivo oštetila djetetov život, jer nisam bila dorasla zadatku.
I mrzim kada me ljudi pitaju tko će se brinuti za mene kad budem stara i zar želim umrijeti sama. Statistički, žene nadžive muškarce, i ne čini mi se poštenim (ili neophodnim) imati djecu samo da bi se ona brinula o vašim potrebama. Žalim zbog vrlo malo odluka koje sam donijela u svom životu i ne žalim što nemam djecu.
Što se tiče braka, dok nikada to nije bilo na popisu stvari koje moram učiniti u životu, nikada ga nisam isključila. Ali nisam sama i nikad nisam bila. Uvijek sam imala ljubav i druženje s prijateljima i obitelji, a imam i posebnu voljenu osobu u mom životu.
Iako sam prilično sigurna da ne mogu zauvijek obećati nešto – kao što se treba obećati kad je brak u pitanju, možda kad navršim 70 godina, ‘zauvijek’ neće biti tako zastrašujuće, a ja ću hodati niz prolaz prvi i posljednji put.
izvor: Your tango/ Prevod i preuzeto sa:atma.hr
Nema komentara:
Objavi komentar