Tako to postaje priča vašega života: okruženi ste milijunima ega koji su slični vašem egu i svi pokušavaju kontrolirati, manipulirati i dominirati – uz pomoć bogatstva, moći, politike, znanja, snage, laži, glume, licemjerstva. Svi pokušavaju dominirati čak i u religiji i moralu kako bi ostatku svijeta pokazali: „Ja sam središte svijeta.“ To je korijen svih problema među ljudima. Zbog takve ideje uvijek ste u sukobu s drugima. Drugi ljudi vam nisu neprijatelji, nego su svi slični vama i svi ste u istoj kaši. Situacija je ista za sve ljude, jer su svi odgojeni na isti način.
Na Zapadu postoji škola psihoanalize koja tvrdi da bi djecu trebalo odgajati bez prisutnosti očeva i majki, jer inače u svijetu nikada neće biti mira. Ne slažem se s njima, jer tada djeca ne bi bila nikako odgojena! Postoji zrnce istine u tvrdnji tih psihologa, ali to je jako opasna ideja. Ako se djeca odgajaju u dječjim domovima, bez očeva i majki, bez imalo ljubavi, okružena potpunom ravnodušnošću, možda neće imati poteškoća s egom, ali će imati drugih, još štetnijih i opasnijih problema.
Ako dijete raste u potpunoj ravnodušnosti, neće imati nikakvog središta. Bit će zbunjeno, nespretno, neće znati tko je. Neće imati identitet. Bit će uplašeno i neće biti u stanju nijedan jedini korak napraviti bez straha, jer ga nitko ne voli. Dakako, neće imati ego, ali bez ega neće imati ni središta. Takvo dijete neće postati Buddha, samo će biti tupo i osakaćeno i uvijek u strahu.
Ljubav je potrebna, jer zbog nje postajete smioni, zbog nje se osjećate prihvaćeni, znate da niste beskorisni i da nećete završiti odbačeni. Ako se djeca odgajaju bez ljubavi, istina je da neće imati ego. U njihovu životu neće biti tako mnogo borbe i sukoba koliko ih ima kad imaju ego. No, uopće neće biti u stanju zauzeti se za sebe. Uvijek će bježati od svih i skrivati se u špilji vlastitoga bića. Neće biti novi Buddhe, neće zračiti vitalnošću, neće imati središta, neće se osjećati ugodno i kao kod kuće. Jednostavno će biti ekscentrični, izbačeni iz centra. Ni to ne bi bila dobra situacija. Zbog toga ne podržavam te psihologe. Njihov bi pristup stvarao robote, a ne ljudska bića, a roboti, dakako, nemaju problema. Ili bi možda stvarali ljudska bića sličnija životinjama.
Takvi ljudi ne bi patili od tjeskobe, od čireva na želucu, od raka, ali to nije vrijedno truda ako znači da ne možete izrasti do više svijesti. Došlo bi do propadanja i do regresije. Dakako, ako postanete životinja manje biste patili od tjeskobe, jer biste bili manje svjesni. Kad biste postali stijena ili kamen, uopće ne biste patili od tjeskobe, jer u vašoj nutrini ne bi bilo nikoga tko bi mogao osjećati tjeskobu i nelagodu. Ali to nije vrijedan cilj. Čovjek treba biti sličan Bogu, a ne kamenu. Treba imati apsolutnu svijest, a ipak se osloboditi briga, tjeskoba i problema. Treba uživati u životu poput ptice, slaviti život poput ptice i pjevati poput ptice, ali ne putem regresije, nego izrastanjem do optimalne razine svijesti.
U djetetu se stvara ego i to je prirodno, tu ništa ne možemo napraviti. To moramo prihvatiti. No, kasnije više nema potrebe za egom. Ego je potreban u početku da bi dijete imalo osjećaj da je prihvaćeno, voljeno i dobrodošlo, da je pozvan gost, a ne slučajni prolaznik. Otac, majka, obitelj i toplina koja okružuje dijete pomažu mu da izraste snažno, da bude ukorijenjeno i uzemljeno. Ego je potreban, jer mu pruža zaštitu. Ego je pozitivan, jer predstavlja ljusku koja čuva sjeme. No, ljuska ne bi smjela postati ono najvažnije, inače će sjeme odumrijeti. Ako zaštita traje predugo, pretvara se u zatvor. Treba štititi dijete dok je zaštita potrebna, a kad dođe trenutak da tvrda ljuska sjemena istrune u tlu, trebala bi prirodno odumrijeti tako da sjeme može proklijati i da se može roditi život. Ego je samo zaštitna ljuska, a djetetu je potrebna jer je bespomoćno. Djetetu je potrebna jer je slabo, jer je ranjivo i jer ga okružuju milijuni sila. Potrebna mu je zaštita, dom, baza. Čitav svijet može biti ravnodušan prema djetetu, ali dijete se uvijek može okrenuti svome domu, jer zna da je ondje važno.
No, uz ego dolazi i važnost. Dijete postaje egoistično, a s takvim egom se pojavljuju svi problemi s kojima se suočavate. Ego vam ne dopušta da se zaljubite. Ego bi volio da vam se svi predaju, ali ne dopušta da se vi predate bilo kome, a ljubav se rađa tek kad se vi predate. Ako prisiljavate nekoga da vam se preda, to je loše i razorno. To nije ljubav. A ako nema ljubavi, u vašem životu neće biti topline, u njemu neće biti poezije. Život bi vam mogao biti puka proza, matematičan, logičan, racionalan. No, kako čovjek može živjeti bez poezije?
Proza i racionalnost su dobre stvari, potrebne su i korisne, ali ako život proživljavate samo kroz razum i logiku, on nikada ne može postati slavlje i radost. A ako život nije radostan, postaje dosadan. Poezija je potrebna, ali da biste je imali, morate se predati. Morate odbaciti ego. Ako to možete učiniti, ako ga se možete otarasiti barem na nekoliko trenutaka, u vašem će se životu pojaviti bljesak ljepote i božanstva.
Ako nema poezije, ne možete uistinu živjeti, možete samo egzistirati. Ljubav je poezija. Ako ne možete doživjeti ljubav, kako se možete moliti, meditirati, biti svjesni? Tada je to gotovo nemoguće. Ako ne posjedujete meditativnu svjesnost, ostat ćete samo tijelo, nikada nećete biti svjesni svoje skrivene duše. Te vrhunce možete dosegnuti samo kroz molitvu, duboku meditaciju i tišinu. Ta molitvena tišina, ta meditativna svjesnost najviši su vrhunac iskustva, ali dveri prema njima otvara ljubav. izvor i preuzeto sa: sensaklub.hr
Nema komentara:
Objavi komentar