Neka se pisma napišu i nikada ne pošalju. A neka se pisma pošalju i prije nego su se napisala. I nisu sva o ljudima i za ljude i ne počinju sva pisma sa „Draga ili dragi moj…“
Neka se pisma napišu onoj nevidljivoj, a snažnoj ruci koja te vodi kroz život. I to baš u onim trenucima kada je najviše trebaš. I želiš. Ovo je takvo pismo.
Tebi, gospođo Ljubav.
Znaš, razmišljala sam malo u posljednje vrijeme. O Tebi dakako. Razmišljala sam, odnosno pokušala sam se sjetiti kada smo se prvi put susrele. Ono, kako smo izgledale, jesmo li bile pristojne, nasmiješene, jesmo li si pružile ruku, takve stvari. I nisam se mogla sjetiti.
Baš ničega. Skoro pa kao da mi je netko odstranio taj dio mozga, taj za sjećanje. Neugodno mi je, priznajem, ali što da radim? Osim iskrenosti ništa drugo niti ne zaslužuješ.
No, sigurno se pitaš zašto ti pišem. Mislim, zašto baš danas, sada. Znaš, ne znam to ni sama. Valjda je kod mene to u životu učestala pojava.
To da radim stvari koje i kada nitko ne očekuje.
No dopusti mi da vjerujem da to tebi nije niti važno i da ćeš pročitati ovo pismo ne obazirući se ni najmanje na to što ti pišem tek nakon ovoliko godina, ‘ajde izgovorit ću to na glas.
Trideset i dvije. Izuzmi onih par godina kada nisam znala pisati, može? Bit će mi lakše. Hvala ti. A sada ako si za i ako još uvijek držiš glavu iznad papira, dopusti mi još nešto. Nešto što će mi puno značiti i što će me nahraniti za nekoliko narednih godina. Ako ne i za život cijeli. Dopustim mi da ti kažem.
Prvo. Hvala ti što si živa i što postojiš u svemu što me okružuje. To tako ima smisla. I ne mislim to tek tako. Ljubavi, ti zaista postojiš. Gledam to svakoga dana i divim se. Zaista se divim. Ne znam odakle ti snaga i moć da se uvučeš u svaki skriveni kutak svijeta pa tako i ovaj moj. Pratim kako svake godine posjećuješ Brodsku Varoš, zapravo, tamo više i nisi gost. Znaj, predivnu si priču probudila. Ne samo u Brodskoj Varoši već u cijeloj mojoj zemlji. Ljudi pričaju o tome. Ponosni su. Kako si samo znala da će nas dvije naizgled obične rode naučiti tolikim životnim vrijednostima? Divno je to. Hvala ti. Drugo. Hvala ti što me svakodnevno podsjećaš na male stvari. Ne one velike, jer te velike stvari mi ljudi nikada ne zaboravljamo. Ali male? Promaknu nam one često. No, zato si ti tu. Da me podsjetiš na što uvijek trebam obratiti pažnju. I na što usmjeriti svu svoju energiju. Nevjerojatno je to kako život nagrađuje one koji to ne zaboravljaju. Zato ti obećavam da ću oči držati otvorenima još i više. Baš kao i srce.
Treće. Hvala ti što me vodiš. Svojom nevidljivom rukom. Ne znam kako da ti to objasnim, ali zaista je tako. U posljednje vrijeme osjećam kako me vodiš i kako mi šapućeš kojim putem moram nastaviti, a koji put ostaviti. Bilo je trenutaka i kada sam se gubila putem, želim vjerovati da si mi tada dopuštala da odrastem, da stanem na svoje noge. Pripremala si me za nešto veće od mene same. Još uvijek to vjerujem.
Četvrto. Hvala ti što se ne obazireš na zle jezike. Gledam kako to dostojansveno radiš. Učim od tebe. Čak i u trenucima kada ti otežavam i kada ti dopuštam da misliš da sam kruta, hladna i strana. Nisam vjeruj mi. Samo sam uplašena. Samo se borim. Ali neću više. Nikakva zla u ljudima ne zaslužuju moje misli i moje vrijeme. Naučit ću se nositi s time. Peto. Hvala ti što mi ulijevaš povjerenje i vraćaš nadu. Da mogu napraviti sve što poželim. S onime što jesam i što imam. Često puta, priznat ću ti to, događalo mi se da sam mislila da nemam ništa. Da sam gola, prazna, otupjela od boli i razočaranja. Mislim da sam te tada najviše trebala. I kada si došla, da sam te baš tada najjače zavoljela. Bila si kap koja mi je nedostajala, nikako kap koja je prelila čašu. Danas, kada sam žedna, naspem te u svoje srce. Još se nije dogodilo da smo se prelile jedna drugoj. Danas mi je srce taman puno.
Šesto. Hvala ti što me ne mjeriš i ne osuđuješ. Poput nekih ljudi koji samo čekaju da pogriješim i da padnem. Ako ti na nečemu zavidim onda je to tvoja sposobnost da u svima vidiš dobro. I ja se trudim činiti isto, no vjeruj mi, ljudi mi to ponekad toliko otežavaju. Ipak, svjesna sam, takvi su utezi kratkog vijeka. Na kraju sve ispliva na dobro. Zapravo uvijek, kada si ti u blizini.
Sedmo. Hvala ti što se mogu osloniti na tebe i zvati te svojom najboljom prijateljicom. Zaista je tako. Čak i više od toga. U moru odnosa koji ljudi sklapaju jedni s drugima, ja sam pak najponosnija na odnos koji sam stvorila sa tobom. A gle, da to nisam ni znala. Hvala ti na tome.
I za kraj. Sjećaš li se što je Mali Princ govorio dok je pričao o svojoj ljubavi? Govorio je, dopusti mi da te podsjetim: „Ako, na primjer, budeš dolazio u četiri sata poslijepodne, ja ću već od tri sata biti sretna.“
Vidiš, tako je i meni sa tobom. Oduvijek sam te čekala, a ti si oduvijek dolazila.
Hvala ti na svemu tome.
ingriddivkovic -preuzeto sa.atma.hr
Nema komentara:
Objavi komentar