Tada nam preostaje samo ljubav. U takvim trenucima, kada je sve ostalo beskorisno, još uvijek možemo voljeti – bez očekivanja ičega zauzvrat, ni potvrde ni zahvale. Ako uspijemo u tome, energija ljubavi počinje mijenjati svijet oko nas. Kada se ta energija javi, znači da smo uspješno odradili svoju zadaću.
“Vrijeme ne mijenja ljude. Snaga volje ne mijenja ljude. Ljubav mijenja ljude“, rekao je Henry Drummond.
Čitao sam u novinama o djevojčici iz Brazila koju su roditelji brutalno pretukli. Zbog toga je izgubila moć pokreta i nije mogla govoriti. Kada je primljena u bolnicu, o njoj se brinula medicinska sestra koja joj je svaki dan govorila: “Volim te.“
Iako su liječnici tvrdili da je djevojčica ne može čuti i da je njezin trud uzaludan, medicinska je sestra stalno ponavljala: “Volim te, nemoj to nikada zaboraviti.“
Tri tjedna kasnije, djevojčica se ponovno mogla kretati. Četiri tjedna nakon toga počela je govoriti i smijati se. Medicinska sestra nikada nije javno progovorila o tome i novinari nikada nisu objavili njezino ime – ali neka ostane zabilježeno ovdje, tako da nikada ne zaboravimo: ljubav ima nevjerojatnu moć iscjeljenja. Ljubav mijenja, ljubav iscjeljuje. No ponekad ljubav gradi smrtonosne zamke i uništava osobe koje su se odlučile potpuno predati. Kakav je to čudan osjećaj koji je duboko u nama jedini razlog da nastavimo dalje i borimo se pokušavajući popraviti stvari oko sebe?
Bilo bi neodgovorno od mene da je pokušam definirati jer, kao i svaka druga osoba, jedino što mogu učiniti jest osjećati je. O njoj su napisane tisuće knjiga, napravljene brojne kazališne predstave, snimljeni filmovi, skladane pjesme, isklesane skulpture u drvetu i mramoru – pa bez obzira na sve, jedino što umjetnik može prenijeti jest ideja tog osjećaja, ne i sam osjećaj.
Ja sam naučio da se ovaj osjećaj nalazi u malim stvarima i manifestira u najbezazlenijim stavovima koje zauzimamo, stoga uvijek moramo imati ljubav na umu kada nešto činimo ili kad nešto propustimo učiniti.
Nazvati nekoga telefonom i reći mu da nam je stalo iako to stalno odgađamo. Otvoriti vrata i pustiti nekoga kome je potrebna pomoć. Prihvatiti posao. Napustiti posao. Donijeti onu odluku koju stalno ostavljamo za kasnije. Ispričati se za pogrešku koja nas stalno proganja. Boriti se za pravo koje imamo. Otvoriti račun u cvjećarni jer je cvijeće puno važnije od nakita. Slušati glasno glazbu kada naša voljena osoba nije kod kuće, a zatim ju stišati kada se on ili ona vrati kući. Znati kako reći “da“ ili “ne“ – jer svaka naša energija uključuje i ljubav. Otkriti tjelesnu aktivnost koju možemo vježbati u paru. Ne hodati utabanim stazama, čak ni onima koje su ucrtane na karti – jer ljubav voli kreativnost.
A kada ništa od navedenog nije moguće, kada je jedino što preostaje samoća, sjetite se priče koju mi je jedan čitatelj poslao:
Jedna je ruža danonoćno sanjala o društvu pčela, ali nijedna nikada nije sletjela na njezine latice. No ona je nastavila sanjati: tijekom dugih noći zamišljala je nebo puno pčela koje joj lete u susret i nježno ljube njezine latice. Na ovaj je način uspjela izdržati do idućeg dana kada se opet otvorila prema suncu.
Jedne ju je noći, znajući koliko se usamljeno osjećala, Mjesec upitao: “Nisi li se umorila od čekanja?“
“Možda. Ali moram se nastaviti boriti.“
“Zašto?“, upitao je Mjesec.
“Zato što znam da ako se ne otvorim, ja ću uvenuti.“
U trenucima kad vam se čini da samoća uništava svu ljepotu, jedini način da joj se oduprete jest da se otvorite.
Izvor: paulocoelhoblog.com/preuzeto sa:sensaklub.hr
Nema komentara:
Objavi komentar