OSHO-Unutrašnje centriranje...

UNUTARNJE CENTRIRANJE

Čovjek posjeduje svoj centar ali on živi izvan toga – živi izvan svog centra. To izaziva jednu unutarnju tenziju, stalnu napetost, tjeskobnost. Ti nijesi tamo gdje treba da budeš; nijesi pravilno uravnotežen. Ti si van svoje ravnoteže, a to stanje boravka van svoje ravnoteže, izvan svog centra je osnovni uzrok mentalne napetosti. Ako toga bude previše, možeš poludjeti. „Ludak“ je onaj koji je sasvim otišao „izvan sebe“. Prosvijetljeni čovjek je upravo sušta suprotnost tog ludaka. Prosvijetljena osoba je centrirana, usredsređena u sebe.

Ti si nešto između to dvoje. Ti nijesi još sasvim otišao van sebe, a nijesi još ni u svom središtu. Upravo se krećeš po prostoru jaza. Ponekada se krećeš tako munjevito da odlaziš previše daleko od sebe tako da ima trenutaka kada si trenutačno lud. U gnjevu, u seksu, u bilo čemu što te na trenutak odvodi predaleko od svog središta, bivaš nakratko lud. U tom momentu ne postoji bitne razlike između tebe i onog stvarnog ludaka. Razlika je samo u tome što je on stalno u tom stanju, a ti samo povremeno i trenutačno. Ti se možeš povratiti u normalno stanje.

Kada si gnjevan i razljućen, to je vrsta ludila, ali to ne traje stalno. Kvalitativno, tu ne postoji razlike: kvantitativno gledano, tu postoji razlika. Kvalitet toga je isti: ponekada dotakneš ludilo, a ponekada bivaš opušten, sasvim relaksiran, onda kada dotičeš svoj centar. To su pravi trenuci blaženstva. To se događa. I ti si tada nalik Budi ili Krišni, ali samo privremeno, trenutačno. Ti ne možeš ostati tamo. Istina, onog trenutka kada si ostvario svoje, makar i na trenutak, ti si se pokrenuo. To je, ipak, tako kratko i trenutačno da čim ustanoviš da si blažen, to već nestane.

Vi se krećete između te dvije tačke, ali ti trenuci su ispunjeni opasnošću. Ti trenuci su opasni jer tada ne možeš stvoriti sliku o sebi, određenu sliku o sebi. Tada ne znaš ko si. Ako se stalno krećeš po toj putanji, od ludila do svoje usredsređenosti, ako su ti trenuci stalni, česti, nikako ne možeš imati dojam o sebi, ne možeš imati sliku o sebi. Ti ćeš moći imati samo razlivenu sliku o sebi. Tada i ne možeš znati ko si. To je veoma teško. Zbog toga ste vi čak i zabrinuti i uplašeni kada osjetite da dolaze trenuci blaženstva. Tada pokušavate da sebe smjestite negdje između. To između je ono što mi podrazumijevamo pod normalnim ljudskim bićem: to biće nikada ne dotiče ono stanje koje se zove gnjev, razljućenost, bijes; to biće nikada ne dotiče ni potpunu slobodu, ekstazu, zanos. On se nikada ne pomiče izvan određenog lika. Normalni čovjek je zaista mrtav, čovjek koji se nalazi između te dvije tačke. Zbog toga su oni ljudi koji su prijemčivi – umjetnici, slikari, veliki pjesnici – drugačiji, oni nijesu „normalni“. Oni su veoma otvoreni. Ponekada oni dotaknu centar, ponekada polude. Oni se znatno brže kreću između te dvije tačke. Naravno, njihova tjeskoba je ogromna, njihova napetost je velika. Oni moraju da žive između te dvije tačke kako bi sebe mijenjali stalno. Upravo zbog toga oni osjećaju da nemaju identiteta. Oni osjećaju, po riječima Kolina Vilsona, da su izgnanici, „autsajderi“. U vašem svijetu normalnih, oni su otpadnici.

Bilo bi od pomoći da postavimo četiri određena tipa ljudi:

• prvo je normalni čovjek koji je postavio određeni identitet, koji zna ko je – ljekar, inžinjer, profesor, svetac – koji zna ko je i koji se nikada ne udaljava od toga. On je stalno vezan za svoj identitet, za svoj izgled.
• Drugi su oni koji imaju razliveni identitet – pjesnici, umjetnici, slikari, pjevači. Oni ne znaju ko su. Ponekada su sasvim normalni, ponekada polude, a nekada dotaknu u ekstazi mjesto gdje Buda boravi.
• Treći su oni koji su stalno ludi. Oni su otišli izvan sebe; oni se više nikada neće vratiti domu svom. Oni se čak i ne sjećaju da imaju svoj dom.
• Četvrti su oni koji su stigli domu svom – Buda, Hrist, Krišna.

Ova četvrta kategorija ljudi – oni koji su stigli svom domu – oni su sasvim opušteni. U njihovoj svijesti nema napetosti, nema napora, nema želja. Jednom riječju, ne postoji za njih više „postati“. Oni više ne žele ništa da postanu. Oni jesu, oni bitišu. Nemaju težnji da nešto postanu! I oni su u skladu sa svojim bićem. Oni ne žele da to mijenjaju. Oni ne žele nigdje da idu, oni ne žele ništa da mijenjaju. Oni nemaju budućnosti. Za njih ne postoji termin budućnost. Ovaj trenutak je vječnost za njih. Nema žudnji, nema želja. To ne znači da Buda neće jesti ili da neće spavati.

On će jesti, on će i spavati, ali tu neće biti prisutna žudnja za time. Buda neće usmjeravati te želje. On neće jesti sjutra; on neće jesti danas.

Zapamti ovo: ti nastojiš da jedeš sjutra; ti se trudiš da jedeš i u budućnosti; ti jedeš još i juče, jedeš u prošlosti.

Veoma rijetko se dogodi da jedeš upravo danas. Obično dok jedeš, tvoje misli lutaju negdje drugo. Dok pokušavaš da zaspiš već nastojiš da jedeš sjutrašnji obrok ili ti dolaze neka sjećanja iz prošlosti. Prisjeti se da Buda jede danas. On živi upravo samo ovog trenutka. On ne projicira svoj život u budućnost; ne postoji budućnost za njega. Uvijek kada ta budućnost dođe, za njega je to sadašnjost. To je uvijek današnjica; to je uvijek sada. Tako Buda jede, ali on nikada ne jede umno – zapamti to.! Ne postoji cerebralno hranjenje. Ti možda jedeš iz uma. To je apsurdno jer um nije prilagođen za tu radnju. Tako su svi tvoji centri zbrkani. Tvoje unutarnje tjelesno-umne strukture su tako izmiješane; to je suludo.

Buda jede, ali on nikada ne misli o jedenju. To je primjenjivo i za sve drugo kada je on u pitanju. Tako je Buda sasvim običan čovjek, isti kao i ti, dok jede. Nemojte misliti da Buda ne jede ili da se ne znoji na ljetnjoj žegi ili da mu nije hladno za hladnih dana. On sve to osjeća, ali on to osjeća samo u sadašnjosti, u trenutku događanja – nikada to ne projektuje na budućnost. Za njega ne postoji „će biti“. Ako toga nema onda nema ni napetosti. Shvati to veoma jasno. Ako ne postoji neke težnje za postati nešto ili neko, kako onda uopšte može biti ikakve napetosti? Napetost znači da želiš biti negdje gdje još nijesi. Ti si, recimo, A, a želiš da si B; ti si siromašan, a želiš da budeš bogat; ti si ružan, a želiš da budeš zgodan; ili, ti si glup, a želiš da budeš mudrac. Bilo koja želja da je u pitanju, bilo koja težnja da je, uvijek je ova forma: A želi da bude B. Bilo šta da si, nećeš nikada biti zadovoljan sa time. Za zadovoljenje je nešto drugo potrebno: to je jedna stalna konstrukcija uma koji teži. Kada postigneš nešto, um će ti naložiti da to nije dovoljno, da je još nešto potrebno.

Um je u stalnom pokretu. Što god dobiješ, biva beskorisno. Onog trenutka kada to ostvariš, to već tada biva beskorisno. To je žudnja. Buda je to stanje nazvao „trishna“: to znači biti neko.

Ti se krećeš iz jednog života u drugi, iz jednog svijeta u drugi, i to tako ide dalje. To se može nastaviti do beskonačnosti. Tome nema kraja. Nema kraja željama, žudnjama. Ali ako ne bi bilo projektovanja ka nečemu, ako bi sasvim prihvatio to što jesi – bilo da si ružan ili zgodan, mudar ili glup, bogat ili siromašan, bilo što da si, ako bi to mogao prihvatiti tako kako jeste – sve bi to nestalo.

Tada ne bi bilo napetosti, tada napetost ne bi mogla egzistirati u tebi. Ne bi bilo više tjeskobe. Ti bi bio opušten: ne bi bio zabrinut. To stanje neprojektovanog uma, to stanje uma bez težnji je um koji je centriran u Sebi. Na sasvim drugoj strani je ludak. On nije biće: on je samo to što je postao. On je zaboravio na svoje biće. Ono A je sasvim zaboravljeno i on sada samo pokušava da bude B. On više i ne zna ko je: sada samo zna za cilj svoje težnje.

On ne živi sada i ovdje: on živi negdje drugo. Zbog toga nam i izgleda lud, sumanut. Ti živiš u ovom svijetu, a on živi u svijetu svojih snova. On nije dio tvog svijeta: on živi negdje drugo. On je sasvim zaboravio na svoju stvarnost bitisanja ovdje i sada. Tako je sa sobom odnio sve, zaboravio je na svijet koji je oko njega, zaboravio je na stvarni svijet.

On živi u nestvarnom svijetu. Za njega je samo to stvarnost.

Buda živi u svom Biću upravo ovag trenutka, a ludak je njegova suprotnost. Ludak nikad ne živi ovdje i sada, nikada nije u svom Biću, uvijek je u nekoj projekciji – uvijek negdje na horizontu. To su dvije sasvim krajnje tačke. Zato zapamti, ludak nije protiv tebe, on je protiv Bude. Zapamti i ovo: Buda nije protiv tebe, on je protiv ludaka. Ti si nešto između. U tebi su pomiješane obije krajnosti. Ti imaš u sebi ludosti, a imaš i trenutke iluminacije, prosvijetljenosti. Međutim, sve je to izmiješano. Ako si opušten, nekada će probiti bljesak iz tvog centra. Postoje trenuci opuštenosti. Ti si, recimo, zaljubljen na par trenutaka, na samo jedan tren, tvoja voljena, tvoje voljeno biće biva u tebi. To može biti jedna duga žudnja, jedan veliki napor, a onda, samo u jednom trenu, tvoja voljena biva sa tobom. Na samo jedan tren, tvoj um biva „po strani“. Veliki napor je potreban da budeš u skladu sa voljenim bićem. Tvoj um je neprestano jurio za tim osjećanjem, neprestano je mislio o voljenoj. Sada je voljena tu, i um više ne može da funkcioniše, da razmišlja. Stari proces se više ne može nastaviti. Ti si tražio voljenu. Sada je ona tu, um mora jednostavno zastati.

U trenutku kada je voljena tu, više ne postoji žudnje. Ti si opušten; ti si se iznenada vratio sebi. Sve dok te ljubav ne može vratiti sebi, dok te tvoja voljena ne može vratiti sebi, to i nije neka ljubav, nije stvarna ljubav. Sve dok ne možeš biti svoj u prisustvu voljene osobe, to nije prava ljubav. Dok se ne dogodi da um sasvim iščezne u prisustvu voljene, to nije prava ljubav. Ponekada će se dogoditi da um iščezne i da na trenutak nema želja. Ljubav je stanje bez želja, bez žudnji. Pokušaj da to shvatiš: ti možeš žudjeti za ljubavlju, ali treba da znaš da je ljubav stanje bez žudnje. Kada se ljubav dogoditi, više nema želja. Um je tada spokojan, smiren, opušten. Nema više težnji, nema više gdje da se ode.

Ali to se dogodi samo na kratko, na par trenutaka, ako se uopšte i dogodi. Ako si ikada nekog volio, to se moglo dogoditi samo na par trenutaka. To je bio šok. U tom trenutku um neže djelovati jer je tada svaka funkcija beskorisna, izlišna, apsurdna. Ona za kojom si jurio je sada tu, um više nema šta da misli. Na par trenutaka se čitav mehanizam zaustavi. Ti si se tako opustio. Ti si u tom trenu dotakao svoje Biće, svoj centar, i tada možeš osjetiti kako si na svom izvorištu blagostanja; kako si ispunjen blaženstvom, kako te miomirisi svog bića okružuju. Ti si iznenada postao drugačiji, više nijesi onaj isti čovjek.

Zbog toga ljubav ima velike transformatorske moći. Ako si zaljubljen, ti to ne možeš sakriti. To je nemoguće sakriti! Ako si zaljubljen, to će se pokazati. Tvoje oči, tvoje lice, način na koji hodaš, način na koji sjediš, sve će se pokazati jer ti više nijesi onaj isti čovjek.

Tvoj žudni um više nije tu. Ti si upravo nalik Budi na par trenutaka. To stanje se ne može zadržati duže jer je to bio šok. Um će odmah pronaći neki način da se izvini i da ponovo nastavi po starom. Na primjer, tvoj um će početi misliti kako je dosegao cilj, kako je stigao do ljubavi. Što tada uraditi? Tada se počne sa proročenjem, sa argumentima.

Ti počneš misliti: „Danas sam dospio do svoje voljene. Hoće li tako biti i sjutra?“

Tako um ponovo počne da radi. Onog trenutka kada um počne da radi, ti se ponovo okreneš pomisli da budeš neko drugi.

Ponekada se dogodi da se i bez ljubavi, na čudan način, slučajno, sudbonosno, zbog premorenosti od razmišljanja, dospije do stanja bez želja, do stanja u kojem nema nekih žudnji. Tako osoba može biti vraćena sebi. Ako ti nijesi previše udaljen od sebe, i na taj način se možeš vratiti sebi; nije bitno što je to prouzrokovalo. Onda kada ste tako umorni, prezasićeni razmišljanjem, onda kada ne osjećate da mislite ili nečemu žudite, kada je osoba sasvim beznadežna, i tada se može doživjeti osjećanje vraćanja svom domu. Tada više ne možete otići nigdje. Sva vrata su zatvorena; nada je nestala – a sa time i žudnja, sa time su nestale i težnje da se postane neko. To neće trajati dugo jer tvoj um ima mehanizam. To može umrijeti na trenutak, ali to se opet vraća jer ne možeš bitisati bez nade: ti ćeš opet nastojati da nađeš neku nadu. Ti ne možeš živjeti bez želja. Pošto ne možeš živjeti beznadno i bez želja, ti ćeš onda ponovo nastojati da izmisliš neku želju.

U bilo kojoj situaciji, kada um gubi svoju funkciju, ti bivaš doveden do svog centra. Ti se tada nađeš na izletu, na moru, na planini ili negdje na plaži; iznenada se tada dogodi da tvoj rutinirani um prestane da radi. Tvoje kancelarije tu više nema, supruga tu nije, suprug tu nije. Iznendada se nađeš pred jednom sasvim novom situacijom u kojoj um mora dobiti u vremenu kako bi se prilagodio i počeo iznova da djeluje. Ta situacija je tako nova i nepoznata da se ti moraš opustiti i tako dospjeti do svojeg središta. U takvim trenucima ti postaješ Buda, ali to traje samo nakratko. Potom će se dogoditi da ćeš ponovo početi da djeluješ po rutini. Ali zapamti, to se događa spontano, i ti tu ne možeš uticati, ti se svojevoljno u to ne možeš vratiti. Što budeš više pokušavao da se vratiš u pređašnje stanje usredsređenosti, u stanje blaženstva u svom centru, to će sve teže ići, i na kraju će to biti neizvodljivo. Sada je to samo stvar spontanog događaja. Ti si još na tom stadijumu.

Ovo se događa svakome. Ti nekoga zavoliš, i u tom prvom trenutku vašeg susreta, um na momenat utihne. Potom se vi vjenčate. Zašto se uopšte vjenčavate? Da bi ste ponovo vratili te predivne trenutke? Ali kada se to dogodilo, vi uopšte nijeste bili vjenčani, a to se i ne može desiti u braku jer je onda neka sasvim druga situacija. Kada se dvoje ljudi sretnu po prvi put, situacija je sasvim drugačija, to je nešto sasvim novo. Njihovi umovi ne mogu tada djelovati, misli tada staju. Oni su oboje tako preplavljeni tim osjećanjem – ispunjeni su nekim novim iskustvom, novim životom, novim procvatom. Potom um počne da djeluje i oni stanu razmišljati: „Ovo je jedan tako predivan trenutak! Ja želim da se ovo ponavlja svakodnevno, zato ću se oženiti.“

Um će sve uništiti. Brak je umna radnja. Ljubav je nešto spontano; brak je kalkulacija. Vjenčanje je matematička radnja. Potom ti čekaš one divne trenutke koji nikako da dođu. Upravo zbog toga su sva bića u braku frustrirana – oni čekaju onaj trenutak iz prošlosti koji nikako da dođe. Zašto se to ponovo ne dogodi? To se neže ponovo dogoditi jer si ti tako promašio čitavu stvar. Ti sada više nijesi nov; više tu nema neke spontanosti. Ljubav je postala rutina. Sada se sve to očekuje i zahtijeva. Ljubav je tako postala dužnost i obaveza, a ne radost. To je bilo slavlje u početku, a sada je samo bračna dužnost. Dužnost ti ne može prušiti isto zadovoljstvo kao i radost. To je nemoguće! Tvoj um je tako postavio sve stvari. Sada ti samo iščekuješ, a što više očekuješ, to se manje događa.

Ovo se događa svugdje, ne samo u braku. Kada prvi put odeš Učitelju tada je to neko novo iskustvo. Sve je tada novo: njegovo prisustvo, njegove riječi, način na koji živi, sve je to za tebe novo i impresivno. U tom trenutku um prestaje da djeluje. Potom ti pomisliš: „Ovo je pravi čovjek za mene. Moram dolaziti svakoga dana njemu.“ Tako se na neki način privjenčaš i vežeš za njega. I tako se malo po malo nametne frustracija jer ti to vremenom pretvoriš u dužnost, rutinu. Posle toga se više nikada neće vratiti ona ista iskustva. Tada pomisliš da te je taj čovjek obmanjivao ili da si ti bio sumanut.

Tada pomisliš: „Ono prvo iskustvo je bila halucinacija. Mora da sam bio hipnotisan ili nešto slično tome. To nije bila stvarnost.“

To je bila stvarnost. Samo je tvoj rutinirani um od toga stvorio izmišljotinu. Tada je um nastojao da nešto iščekuje, ali kada se to dogodilo prvi put, ti nijesi ništa očekivao. Ti si tada bio otvoren za sve što bi se dogodilo. Potom si ti dolazio svakodnevno sa iščekivanjem, sa predodžbom. To se nije ponovo moglo dogoditi. To se uvijek događa samo otvorenom umu; uvijek se to događa u nekoj novoj prilici. To ne znači da ti treba da mijenjaš svoje situacije svakodnevno, to samo znači da ne dopustiš svom umu da stvara navike. Tako će ti supruga biti nova svakoga dana. Ali nipošto ne dopustiti umu da stvori naviku očekivanja; ne dopusti umu da krene ka budućnosti. Tada će tvoj Učitelj biti nov svakoga dana, tvoj prijatelj će tada biti nov svakog dana. Sve je novo u svijetu izuzev tvog uma. Samo je um star. On je uvijek star.

Knjiga tajni

Povratak

Tekst: © Osho International Foundation
Izvor: OSHO Informativni centar Montenegro/Preuzeto sa:mudrac