OSHO-Ljubav – Ples života...

PLES ŽIVOTA

Život je prava zgoda – tle gdje cvijet ljubavi cvjeta.

Ljubav po sebi je dragocjena – ona nema namjenu, nema određenog smisla. Ona ima izuzetno značenje, donosi veliku radost, ona posjeduje sopstvenu ekstazu – ali to nijesu stvari od značaja. Ljubav nije posao koji ima svrhu, cilj, predmet.

U ljubavi uvijek ima određene ludosti. Kakva je to ludost? Ludost je što ne možeš izreći zašto voliš. Ti ne možeš dati nijedan razuman odgovor na to pitanje. Ti možeš reći da nešto radiš zato što ti je novac potreban; treba ti novac, jer ti je potrebna kuća; potrebna ti je kuća da bi živio.

U tvom svakodnevnom životu sve ima svoju svrhu, ali ljubav ne može imati nikakav razlog. Možeš jednostavno reći: „Ja ne znam. Jedino što mogu da kažem jeste da voljeti znači ispuniti najljepši prostor u nama„. Ali, to nije svrha. Taj prostor nije spoznatljiv. Taj prostor ne možeš smjestiti u bilo koju pogodnost. Taj prostor je uvijek iznova pupoljak sa kapima rose koje blistaju na njemu. Jutrom, taj pupoljak odiše, na suncu pleše.

Ljubav je ples tvog života.

Stoga oni koji ne znaju šta je ljubav, gube pravi ples života; oni gube priliku da njihov cvijet procvjeta. Zbog toga u svjetovnom umu, u kalkulativnom umu, kompjuterskom umu; kod matematičara, ekonomista, kod političara, ljubav predstavlja vrstu ludila. Ali za one koji poznaju ljubav, to je nešto razumno. Bez ljubavi, čovjek može biti i bogat, zdrav, poznat, ali on ne može biti razborit, jer ništa ne zna o unutrašnjoj vrijednosti. Zdrav duh, razumnost nije ništa drugo do miris cvijeta koji cvjeta u tvom srcu.                                                                                   Ljubavnici ne trebaju psihijatrijski tretman. Zapravo, ljubav je najveća iscjeliteljska snaga u životu. Oni koji su to propustili, ostali su prazni, neispunjeni. Obično ludilo nema nikakav sastav za postizanje. Ali. ludilo zvano ljubav, ima određeni sastav u sebi. A koji je to sastav? To te čini veselim, život ti čini pjesmom, donosi veliku ljupkost.

Da li si posmatrao ljude? Kada se neko zaljubi, nema potrebe da to objavljuje. Ti možeš vidjeti u njegovim očima novu dubinu koja se rađa. Možeš vidjeti na njegovom licu novu ljupkost, novu ljepotu. U njegovom hodu možeš nazrijeti nježni ples. On je isti čovjek, ali, ipak, više nije isti. Ljubav je ušla u njegov život, proljeće je došlo u njegovo biće, cvijeće njegove duše se rascvjetava.

Ljubav čini trenutnu transformaciju. Čovjek koji ne može voljeti, ne može biti ni inteligentan, ne može biti ni otmen, ne može biti prefinjen. Njegov život će biti obična tragedija.

Svi religiozni učitelji bi govorili: „Tvoj život je ništavan, jer je to samo što i mjehurić sapunice. Danas si ovdje, a sjutra te već nema. Tvoj život na ovom svijetu, u ovom tijelu, nije od nikakve vrijednosti, jer je trenutačan, kratkotrajan. Imao bi korist samo ako bi se odrekao njega. I samo odricanjem dospijevaš kao vrijednost u očima Boga. “

Čudna ideologija! Ali to je, ipak, vjekovima dominiralo ljudskim umovima a da se nikada nije provjeravala vjerodostojnost. Recimo, na Istoku je svijet iluzija. Zašto je svijet iluzija? Zato što se mijenja; sve što se mijenja nije od koristi, bezvrijedno je. Samo ono što je stalno, ono što se ne mijenja, značajno je. A ti na svijetu ne možeš naći ništa što je stalno, što se ne mijenja.

Čitav ovaj pristup je baziran na stavovima da je život iluzija jer je nestalan.

„Pronaći stalno, a odbaciti nestalno“. To je, manje-više, stav svih religija na svijetu.

Potvrdi mijene, sve se mijenja. Sem ako ti ne želiš da promjene budu Bog, jer je to jedina stalna stvar na svijetu. Ti ne možeš da nađeš ništa drugo što bi ti bar dalo mig da je božansko.

Voli život jer je život promjenljiva stvar.

To je protok u svakom trenutku.

Kada uđeš u ovu prostoriju , ti si jedna osoba, a kad izađeš, ti si već druga. Ti samo težiš da budeš ista osoba. U svega nekoliko sati toliko se promjena može dogoditi u tebi! To je isto kao kada u par sati Gang primi i u njemu proteče velika voda. To izgleda kao ista voda, ali nije to ista voda koja je ranije tekla.

Heraklit je rekao da je život tok, rijeka. „Zapamti, ti ne možeš dva puta zakoračiti u istu rijeku – jer rijeka nikada ne može biti ista.“                                 Ljudi koji puno znaju o sreći su oni koji su u dosluhu sa promjenljivim životom, koji mogu voljeti čak i mjehuriće od sapunice, sjaj sunca, stvaranje malih duga. To su ljudi koji mnogo znaju o sreći.

Vaši sveci samo znaju za bijedu – pogledajte samo njihova lica: izgleda kao da je život iz njih nestao – oni su mrtvi fosili. Ništa se ne mijenja u njima; oni žive život rituala i protiv svega su što se mijenja.                                                                      Zašto se zadovoljstvo zabranjuje? Zato što se mijenja. Zašto se ljubav zabranjuje? Zato što se mijenja. Zašto su religije izumile brak na prostoru ljubavi? Stoga što brak daje makar i iluzornu stalnost kroz zakon, kroz ugovor, kroz društvo, kroz strah od gubljenja poštovanja, kroz strah od toga što će se dogoditi našoj djeci. Stoga su i uredili da brak bude nešto stalno. Stoga su sve religije protiv razvoda, jer razvod ponovo od braka stvara nešto što nije stalno – može se mijenjati.

Hiljadama godina, još dok su bila mala, djecu su vjenčavali. Bilo je slučajeva da su dijete vjenčali, a da se nije još ni rodilo.

Dvije familije bi se dogovorile da, ako djeca koja treba da se rode budu suprotnih polova, ona treba da se vjenčaju.

U Indiji se još i sada vjenčavaju sedmogodišnja, osmogodišnja djeca, iako je to protiv zakona. Ali to nije protiv običaja. Zašto se toliko žure da vjenčaju djecu koja još nijesu ni svjesna šta je to brak, šta će se dogoditi? Razlog je u tome što oni treba da se vjenčaju još prije no što postanu zreli i prije no što se ljubav rodi u njihovim srcima. Zato, još prije no što se ljubav rodi, oni imaju vlastitu suprugu ili supruga.

To treba da uništi ljubav kad svuda u svijetu tjerate maloljetnu djecu u brak.

Nije slučajno što brak stvara toliko bijede, više no išta drugo, jer to uništava jedinu mogućnost za sreću – da se dogodi ljubav.

Srce nikada ne pleše. Ljudi žive i umiru a da ne znaju za ljubav.

Posmatraj mjehuriće sapunice, posmatraj leptire, pupoljke na vjetru – to je ono što te pokreće da plačeš i da pjevaš. Suze radosnice su za život koji je toliko promjenljiv – samo mrtve stvari mogu biti stalne.

Može li tvoj Bog plesati? Može li tvoj Bog voljeti? Može li tvoj Bog pjevati? Može li trčati za leptirima? Može li sakupljati divlje cvijeće i veseliti se; može li plakati i smijati se? Takav bi bog bio pravi predstavnik života, takav bog bi bio ništa drugo do sami život.

Zivot, ljubav, smijeh

Povratak

Tekst: © Osho International Foundation
Izvor: OSHO Informativni centar Montenegro/preuzeto sa:mudrac.com