Gotovo sva velika duhovna učenja govore o dva temeljna stanja svijesti, ljubavi i strahu, iz kojih proizlaze sva osjećanja. Iz ljubavi proizlaze radost, sreća, veselje, želja za davanjem, empatija i sl., a iz straha ljutnja, mržnja, ljubomora, tuga, potištenost, ovisnost, vezanost itd.
Ako smo u strahu, tada nismo u ljubavi. A ako smo u ljubavi, tada ne možemo biti u strahu.
Ako se želite osloboditi straha, postanite Ljubav!
Ljubav je nemoguće definirati i smjestiti u neki kalup, jer njezini izrazi su bezbrojni. Radi lakšeg poimanja, iako se nju ne može umom shvatiti, mogla bih reći da je ljubav stanje svijesti.
Ona nije osjećaj, emocija, niti sam proces voljenja, niti odnos između dvoje ili više ljudi, to je nutarnje stanje, neovisno o vanjskim subjektima (ili objektima), u kojem se nalazimo ili ne nalazimo. Ljubav jednostavno Jest. Neovisna je o drugim bićima i njihovim postupcima. Mi smo prožeti Njome.
”Jedino čega se nikada ne možemo zasititi, ni u primanju ni u davanju, jest ljubav.” – Henry Miller
Voljeti sebe
Mnogi ljudi smatraju da voljeti sebe znači biti sebičan. Međutim, ovdje se ne radi o egoizmu, narcizmu i zanemarivanju tuđih potreba, već o samosvijesti i zauzimanju za sebe. Da bi čovjek bio sposoban bezuvjetno dijeliti (davati) ljubav, mora prvo naučiti voljeti sebe.
Ako ne volimo sebe, ako smatramo da nismo vrijedni ljubavi, nećemo znati kako voljeti druge i nećemo biti sposobni primati ljubav. Havajci smatraju da je važno voljeti sebe, naučiti se razumijevanju i prihvaćanju, te da se nakon toga pojavljuje davanje kojim se ljubav spontano poziva u život.
Kažu: -“Razumijevanje nam je potrebno da bi mogli nadvladati strah od nepoznatog, koji prethodi prihvaćanju. Prihvaćanje nikako nije ravnodušnost (pasivnost), već otvaranje vrata naših srca i pozivanje ljubavi unutra. Kada jednom ljubav uđe, bezuvjetno davanje sebe stupa na snagu i život postaje blagoslov.”
Zrelost u ljubavi
Mir i sreću u ljubavi pronalazimo kada se oslobodimo uvjeta koje postavljamo ljubavi koju gajimo jedni za druge. Vrlo često našim najbližima postavljamo najteže uvjete. Ti uvjeti dolaze zbog straha od napuštenosti, osjećaja neželjenosti i usamljenosti te otežavaju odnose sa voljenim osobama. No, kada jednom svoje srce ispunimo svjetlom ljubavi, mrak straha zauvijek nestaje.
Mnogi od nas žele bezuvjetnu ljubav, koja će postojati zbog toga što mi jesmo, a ne zbog onoga što činimo ili ne činimo, zbog toga što dajemo ili što posjedujemo.
Nezrela ljubav slijedi načelo: “Volim jer sam voljena”.
Zrela ljubav slijedi načelo: “Voljena sam jer volim”.
Nezrela ljubav kaže: “Volim te jer si mi potrebna.”
Zrela ljubav kaže: “Potrebna si mi, jer te volim.” – Erich Fromm
Svi želimo biti voljeni, samo mnogi ne shvaćaju da je tajna u davanju. Kada dajemo – ispunjeni smo, sretni i ništa nam ne treba. Ako mjerimo ljubav koju smo primili, nikad se nećemo osjećati voljenima. Umjesto toga, osjećat ćemo se zakinutima, jer čin mjerenja nije čin ljubavi. Kad se osjećamo nevoljenima, to nije zato što ne primamo ljubav, već zato jer ju uskraćujemo.
Predodžbe o ljubavi – očekivanja
Još su jedna od velikih prepreka u ljubavi predodžbe o njoj. ”Ako se osoba ne uklapa u moju predodžbu, znači da me ne voli.”
Ako očekujemo ljubav na određeni način, možemo je čekati cijeloga života i nikada je ne dočekati. Ona se obično pojavljuje u oblicima koje najmanje očekujemo.
Pitanje koje si trebate postaviti: -”Koliko ste spremni prihvatiti ljubav onakvom kakva vam dođe, bez potrebe da je mijenjate ili stavljate u kalup svojih potreba i želja?“
Ljubav nije uzimanje, niti trgovina: ja tebi ovo, a ti meni ono; Ona je nesebično davanje.
Što znači voljeti?
Ljudi danas svašta nazivaju ljubavlju, ponajviše sviđanja i ne sviđanja pa kažu volim ovo ili ono, zato jer mi se sviđa, jer je ugodno.
No, to nije ljubav.
Niti je zaljubljenost ljubav, iako se iz nje može roditi (što je danas, nažalost, rijetkost). Zaljubljenost je odnos koji se također svodi na sviđanje i ne sviđanje, te na seksualnu privlačnost koja je uglavnom prolazna.
Svi smo mi tražitelji ljubavi i sve što u životu činimo, činimo zbog nje; od nje ne možemo pobjeći, niti prestati voljeti – to je nemoguće. Osho kaže da mnogi pate zato jer žele biti voljeni, ali ne znaju kako da vole.
Od malih nogu su nas naučili da tražimo ljubav, ali ne i da ju dajemo. Ne donosi zadovoljenje ono što nam drugi daju, već ono što mi dajemo drugima. Kada tražimo i očekujemo, prosjaci smo. Kada dajemo, bogati smo.
A kad se spoje dva prosjaka koji jedan od drugoga trebaju nešto što im je potrebno da bi bili manje usamljeni, njihova potreba se umnogostručuje pa tako dolazi do frustracije, gnjevnosti, razočaranosti, još veće usamljenosti te do velikog broja razvoda brakova ili drugih vrsta ljubavnih zajednica.
A ako dva prosjaka još imaju i djecu, nastaje cijela družina prosjaka koji mole za ljubav, a nitko nema ništa da dâ…. I svi se osjećaju prevarenima, izigranima, a zapravo nitko nikoga ne vara, budući ništa nije dobio, pa ništa ne može ni dati.
Onaj tko je prazan, tko ništa nema, taj ništa ne može ni podijeliti, a problem nastaje zbog toga što svi od drugoga očekuju popunjavanje praznine, što je nemoguće.
Punina ne dolazi od drugih ljudi, ona se nalazi u nama samima, samo moramo zaroniti duboko u sebe da bismo je pronašli. Moramo utišati svoj um, emocije, osjećaje da bi stigli do mjesta gdje prestaje sve osim tišine.
Udaljenost od glave do srca iznosi svega 20-ak centimetara. Da bismo pronašli dom prave Ljubavi, moramo pronaći srce.
Najzabavnija mi je oduvijek bila izreka: ”Mislim da volim.” No, čim se misli, to nema veze s Ljubavlju. Ljubav ne misli, Ona Jest.
Svi ljudi tragaju za ”pravom” Ljubavi, no uglavnom je traže umom, pa su zato nesretni.
Pogrešan instrument!
To je kao da koristimo oči za slušanje glazbe pa se onda iznerviramo što ne čujemo. A baš kao što uši nisu za gledanje ni oči nisu za slušanje ni um nije za voljenje!
Srce jednostavno voli, bezuvjetno, bez otrova mržnje, ljubomore ili zavisti. Srce ne kaže: Ja volim ako….., niti ono razmišlja…
No, ljubav koja dolazi iz uma uvijek, baš uvijek, donosi razočaranje i s vremenom se ljudi iz straha od povrijeđenosti zatvaraju i stvaraju debeli zid oko sebe, te na taj način propuštaju svu radost življenja; život sam.
Smatram da je prijateljstvo, u današnje vrijeme, najčišći oblik ljubavi, jer u njemu nema zahtjeva, uvjeta. Tu čovjek jednostavno uživa u davanju. On i dobiva mnogo, ali to je sekundarno i događa se spontano, samo od sebe.
Takav oblik ljubavi nije iz potrebe, jer to nije ugovor, nije brak; to dolazi naprosto iz punine koju želimo podijeliti. A davanje je velika radost…
Conny Petö Đeneš/nebeska-harmonija/alternativainformacije/atma.hr
Nema komentara:
Objavi komentar