Krishnamurti tvrdi da duboka tišina koja se javlja u umu oslobođenom od taloga prošlosti kao misli, koja je uvijek stara i mrtva, jeste upravo ona snaga koja izaziva temeljnu promjenu u samim moždanim stanicama. Ona ujedno znači i duhovno iscjeljenje pojedinca, a to je jedina istinska revolucija.
Jedini put u slobodu, prema Krishnamurtiju, jest put koji prolazi kroz teško prohodno područje izuzetno uvjetovanog ljudskog uma. Prvi korak je stoga uvijek i nužno razumijevanje misaonog procesa. To samo razumijevanje suštine mentalnih aktivnosti pražnjenje je uma od poznatog i zahtjeva jednu specifičnu disciplinu promatranja i ustrajanost u kontinuiranom učenju o samome sebi.
Izmjena vanjskih okolnosti življenja u obliku preinake političkih poredaka ili provođenja gospodarskih reformi nikada neće dovesti do unutarnje revolucije u srcu pojedinca. Glavno pitanje je stoga kako izvesti tu psihološku mutaciju i pokrenuti suštinsku evoluciju svijesti koja uključuje i organsku promjenu mozga, odnosno cijelog ljudskog organizma. Krishnamurtijev odgovor je naizgled paradoksalan: nema odgovor na kako? Sloboda od prošlosti, tj. od misli kao prošlosti i poznatog koje sprječavaju čovjeka u opažanju onoga što jest – onemogućujući življenje u sadašnjosti, jedinoj dimenziji u kojoj je življenje zapravo moguće – nastupa samo onda kada je čovjek sasvim rasterećen potrebe za odgovorom na pitanje kako se osloboditi tog poznatog. To jednostavno znači biti slobodan za gledanje onoga što se uistinu događa u nama i oko nas iz trena u tren. Stoga nema drugog koraka, postoji samo promatranje i slušanje u sadašnjosti.
Ne najprije viđenje pa onda djelovanje, nego viđenje koje transformira neistinu u istinu, nered u red, životarenje u življenje! Upravo u tom intervalu između spoznaje i djelovanja promiče nam sam život, a uskaču svakojaki gurui, svećenici i eksploatatori uvijek spremni na to da nam ponude odgovore na pitanje kako valja živjeti u svijetu sve većeg nihilizma i sveprisutne destrukcije koji smo sami stvorili. Sadržaj svijesti svakog čovjeka tek je talog življenja u ljudskom društvu, nagomilano iskustvo, pounutrena kultura, tradicija i povijest jedne zajednice u vječnoj borbi za opstanak među drugim zajednicama.
Dokle god je čovjek rob sadržaja svoje svijesti, on može samo ponavljati svoje vlastite i pogreške svojih predaka. Dakle, istinska religioznost nema ništa zajedničko s vjerovanjem ili dogmom, nego je isključivo kvalitet življenja utemeljen na posebnoj kvaliteti svijesti ili spoznaji o nama, našim odnosima i našim predstavama o životu i smrti. Odgoj i obrazovanje djece i mladih za slobodu stoga je od izuzetne važnosti u modernom svijetu. Krishnamurti je toga bio itekako svjestan pa je tijekom svog dugog života utemeljio osam škola, šest u Indiji i po jednu u SAD i Engleskoj. Glavna ideja bila je osposobljavanje učenika za samospoznaju i stjecanje uvida u vlastitu uvjetovanost radi što kvalitetnijeg djelovanja i življenja. Budući da je sebičnost glavni uzrok svakog sukoba pa tako i zla u svijetu, Krishnamurti predlaže kreiranje takvog modela obrazovanja koji će učenike zaista osposobiti za promatranje bez promatrača, moralni integritet, cjelovitost života, duhovnu uzvišenost i dobrotu. Zlobni kritičari ukazivali su na apsurdnost škole u kojoj djeca gledaju zalaske sunca umjesto da ih se adekvatno pripremi za surovu borbu u društvu i nauči prihvaćanju autoriteta i hijerarhije. Ipak, nije li apsurdno, odgovara Krishnamurti, upravo to što uporno insistiramo na promašenim i anahronim konceptima obrazovanja producirajući uglavnom mediokritet i fragmentirane ljude?
Četiri glavne teme – život, smrt, ljubav i meditacija – provlače se kroz sve Krishnamurtijeve govore i spise. Integracija rascjepkanog pojedinca koji strahovito pati i živi proturječnim životom ispunjenim neprekidnom borbom i nepotrebnim sukobom ključni je problem suvremenog čovjeka. Krishnamurti predlaže raskrinkavanje trikova odlomljena uma te življenje, odnosno umiranje iz trena u tren kao jedini način življenja primjeren čovjeku kao potpunoz slobodnom biću. To je potpuna zrelost i punoća ljudskog dostojanstva, odnosno potpuna sloboda od svake uvjetovanosti prošlim iskustvom, od vremena kao faktora podjele između onoga što uistinu jest i onoga što bi, prema našem mnijenju, trebalo biti te patnje uzrokovane nepoznavanjem čovjekove prave naravi. To je ujedno i apsolutna sloboda za ljubav, istinu i cjelovit religiozan život. Dimenzija svetosti i istinske religioznosti nezaustavljivo prodire u čovjeka onda kada se skroz otvori prema životu i svijetu.
Takav um je nepotkupljiv i zna što je ljubav. Čovjek tada može opaziti ljepotu svijeta, posebno onu koja se skriva u krhkosti, nepostojanosti i prolaznosti svega živoga, prigrlivši smrt kao sastavni dio svog slobodnog življenja istine u ljubavi. Sveopća i sveprisutna mijena svega što postoji, odnosno neprestano nestaje, prihvaća se kao elementarna činjenica egzistencije, a svi iluzorni problemi proizašli iz straha i čovjekove nemoći da se suoči s realnošću potpuno iščezavaju, ostavljajući čovjeka nezaštićenim pred veličanstvenom zagonetkom postojanja. Ono što potom nastupa temeljni je preobražaj ljudske svijesti u blaženstvo čistog postojanja kroz potpuni susret sa životom, koji uključuje i smrt.
Izvor: forensicsoul.com /preuzeto sa:atma.hr
Nema komentara:
Objavi komentar