Već je svima, manje-više razumnim ljudima, jasno da opraštati i moliti za oproštaj je blagotvorno.
Oproštaj pročišćava dušu, otpušta ljutnju, pomaže međusobnom razumijevanju, harmonizira vlastiti život. Na kraju krajeva, ne daje mogućnosti pokretanja destruktivne psihosomatike.
Tijekom dugih godina iskustava psihoanalize, meditacija i ostalog rada na sebi i svojim emocijama, kod mene se javilo jasno uvjerenje – ne treba čovjeku opraštati, ako on ništanije učinio za to: nije rekao, nije zamolio, nije učinio neki čin pokajanja.
Pogotovo muškarcu. To je nemoralno. To potiče dozvoljenost i dostupnost svega. Ovo ukazuje na odsutnost vaših osobnih granica i daje čovjeku, zapravo, mogućnost da s vama isto postupa. Opraštati i tražiti oprost – to je duhovno, ali djeluje samo na onoga, kod koga je ista razina vrijednosti i razvoja, kao i kod vas.
U ostalim slučajevima tražite oproštaj od Boga, molite za sebe i tog čovjeka, tražite oproštaj kod sebe za to što ste dozvolili negativnost u odnosu na sebe, što ste se ljutili, bjesnili.
To je zato da vas bolesti ne bi spopale. Ali od čovjeka, po mogućnosti što dalje: “Bog će oprostiti”.
Zašto muškarca – pogotovo? Zato što su ih od djetinjstva naučili da hvale i kritiziraju muškarca samo za djelovanje, a ne za stanje. Za njih je normalna logika – treba nešto uraditi, kako bi se oprostilo. Ako žena to radi tek tako, ovo se ne uklapa u muški pogled na svijet. To je kao reći dječaku: “Ti si lijep”. To je ugodno čuti, ali zbunjuje. I nije jasno što s time raditi dalje.
Uglavnom tražite oproštaj od Boga, opraštajte sebi, a onom koji vam je učinio nažao – Bog će oprostiti.
Dok oproštaj, sam, ne dođe kod vas.
Autor: Lilia Ahremčik
Prevod. uspesnazena.com/prenosi i preuzeto sa:atma.hr
Nema komentara:
Objavi komentar