Krešimir u svojim emisijama djeluje vrlo smireno pa smo odlučili provjeriti je li i privatno ‘hladan kao špricer’
Prije nego što nam je u ovotjednom tlakomjeru otkrio koje ga stvari “podižu”, a koje “spuštaju”, čovjek s ruba znanosti Krešimir Mišak, HTV-ov voditelj koji uvijek djeluje kao da je “hladan k’o špricer”, ipak je priznao da i njemu znaju popustiti živci. - Pa, za početak, siguran sam da ih imam, jer se sjećam da mi je jednom, kad me bolio zub, zubar rekao nešto u stilu da mi je živac upaljen. Inače mi živci nisu pretanki u odnosu na druge ljude, ali jesu u odnosu na samoga sebe, jer stalno nešto dumam ili krojim u glavi, pa mi to s vremenom napregne živce i onda mi se pojavi onaj osjećaj kao da mi je mozak natekao. (Onda ponekad čak dosegne veličinu oraha). Naravno, kao i svima, ponekad su mi živci tanki jer sam umoran ili u nekim problemima, pa se lako iziritiram i poludim, ali takve dane imaju svi, nije to ništa novo. Naravno, standardno je da se napetosti među ljudima pojačavaju čim dulje borave skupa, ali većinu vremena zadržim kontrolu, osim što tada kuham u sebi i stvaram si čir ili onima koji su mi bliži prijatelji ukažem tu čast da se posvađam s njima.
PODIŽE ME
Stripovi - oni me oduvijek opuštaju
Navika iz djetinjstva, kad sam ih čitao u ogromnim količinama, ne svesku po svesku nego komplet po komplet nekog magazina jer su moji starci skupljali razne stripove, pa bih se ja tako zavalio u naslonjač sa 262 Denisa pokraj sebe, kompletom Caka ili nečim sličnim i samo smanjivao nepročitanu hrpu, a povećavao pročitanu. Danas ih čitam u daleko manjim količinama, ali filing je isti.
Rockabilly
Usprkos svim stotinama ploča i CD-a koje imam, uvijek kad čujem taj specifični šuplji sound klasične trojke sa “slapping” basom, reskom gitarom i bubnjem koji “udara samo na dva” osjećam se kao da sam se vratio doma.
Ratni filmovi
… pogotovo vijetnamski, to mi je totalna špica. Vjerujem da je to zbog specifične mitologije u koju je Hollywood pretvorio to nesretno razdoblje, uvijek s Hendrixom i Doorsima u pozadini, i helićima koji nadlijeću prašumu u kojoj se kriju Vijetkongovci i tom specifičnom atmosferom kraja svijeta u kojem više ništa nije bitno.
Znanstvena fantastika
… netko ju je nazvao dijalogom koji traje cijelo stoljeće. Ona to i jest. Istraživanje novih mogućnosti, bogatstvo začudnosti i u konačnici, stavljanje čovjeka u situaciju da na ljudski način traži rješenje i svoj put u svijetu kojim vladaju neke drugačije postavke od onih na koje smo naučeni.
D-dur, E-dur, C-dur i G-dur na akustičnoj gitari
... onda ona zvoni i zveči baš onako kako je zamišljeno da radi i na neki način čak rezonira s cijelim tijelom svirca.
SPUŠTA ME
Kad pukne žica
To je stvarno loša vijest, pogotovo za nekoga tako lijenog za održavanje važnih stvari kao što je moja električna gitara marke Fender Stratocaster. Onda moram naći rezervnu žicu, a k’o za inat mi fali baš ta debljina koje je bila puknuta žica, pa mi se onda ona mala glavica stare žice zaglavi u rupi… sto problema. Da barem izmisle žice koje ne pucaju, jer kad ona pukne, puknem i ja. Nešto se u meni slomi pri pomisli da moram stavljati novu.
Jutarnji express-kvizovi za novac
... to su oni u kojima se ljude navlači da zovu, a onda ih se ne pušta u eter da bi se natuklo što više impulsa, a voditelj ili voditeljica za to vrijeme zapričavaju gledatelje bujicom besmislenih riječi. I nitko nikad ništa ne dobije. Ne znam zašto, ali kad na njih naletim, odmah mi je mučno.
Novinski tekstovi koji veličaju EU
… kad čovjek jednom shvati prirodu te umjetne tvorevine, postaje krajnje irititanto slušati panegirike o toj nevolji. I svi ti “napredni” ljudi koji uzbuđeno čekaju da nas proguta diktatura. Kao što je herr Goebbels rekao, čim je veća laž, lakše ju je prodati.
Kad je Seinfeld prekasno
… to je živa muka, jer mi je genijalna serija, a onda ujutro patim.
Ni uz najbolju volju ne mogu smisliti petu stvar koja me živcira. AUTOR:
-
- Arhiva
OBJAVLJENO:
29.11.2009.
izvor i preuzeto sa:www.jutarnji.h
Nema komentara:
Objavi komentar