Iza kulisa drugih dimenzija — intervju sa Krešimirom Mišakom

Moderna vremena su, po logici evolutivnog i naučnog razvoja, trebalo da dovedu do toga da život ljudi postane jednostavniji, bezbedniji i lakši. Međutim, svakodnevna iskušenja kao da se uvećavaju! Sve je teže prehraniti sebe i porodicu, ostati zdrav, otplatiti kredite, steći pristojno obrazovanje, odoleti raznim besmislenim podelama, ne brinuti o bezbednosti. Teško je zadržati čast, negovati samosvest, živeti od umetnosti, biti filantrop, voleti.
Ko još, boreći se na svim tim frontovima, stiže da razmišlja i o tome da nam prete zamke globalne indoktrinacije, da bi trebalo da se izmaknemo iz sfere masovne hipnoze, da nam mediji vređaju inteligenciju, da nam se na razne, programirane načine, mučki urušava dostojanstvo?

Čovek, koji ne pristaje da ćuti o raznim tehnikama teorija zavere, koji raskrinkava ciljeve, metode i načine manipulacije „nevidljivih vladara”, je Krešimir Mišak (1972.), novinar. U dokumentarnoj emisiji koju od 2002. vodi na HRT — Na rubu znanosti, sa svojim gostima, stručnjacima različitih profila, ukazuje na zakulisane radnje, na sprovođenje umne kontaminacije masa, otkriva posledice totalitarističkog sistema, upozorava da, nehotice, postajemo poput programiranih robota. Neustrašivo poziva gledaoce da se probude, steknu moć razmišljanja sopstvenim glavama i krenu da sagledavaju stvari iz drugačijih uglova, kako bi izbegli da postanu žrtve obmana i manipulacija.

Njegov istraživački poriv ga vodi preko granica onoga što je vidljivo, pa se rado bavi i paranormalnim fenomenima, zbog kojih je podjednako i hvaljen i osporavan. Fascinira ga sve što je mistično i tajanstveno, neobično i neobjašnjivo. Pozivu, da gostiju u njegovoj emisiji, odazivaju se mnogi renomirani sagovornici, sa kojima obrađuje teme iz ufologije, parapsihologije, alternativne arheologije, komplementarne medicine, astronomije i astrologije. Nisu mu strane ni teme koje tretiraju iskustva bliske smrti, čudesna izlečenja, reinkarnaciju, vantelesna iskustva.

Pored toga što vodi kultnu televizijsku emisiju, Krešimir Mišak, diplomirani novinar, piše, peva, svira gitaru. Frontmen je rock benda Hakuna Matata. Autor je brojnih tekstova za različita novinska izdanja i internet stranice, može da se pohvali nagrađivanim pričama iz žanra naučne fantastike, snimio je nekoliko muzičkih albuma, a uz sve to je objavio i knjige sledećih naslova: „Zvjezdani rifovi”, „Svjetla na nebu”, „Telepatija i telekineza”, „ Putovati kroz vrijeme? Zašto da ne!” „Duhovni ratnik i beskrajni kozmički orgazam“, „Sve piše u novinama (…a ponešto i ne)”, „Dečki, odjebite u skokovima“ i „Sretan vam kraj svijeta… Kakvog ste poznavali“.

Uprkos neosporno bogatoj i plodnoj karijeri, od Krešimira Mišaka očekujemo „još mnogo tonova u večnoj pjesmi o slobodi.”

Šta je ono što se, po Vašem mišljenju ali i prikupljenim dokazima, dešava na rubu svetova, na rubu fizičke i metafizičke stvarnosti?

– Događa se to da se svijet mijenja, ali na onom mjestu gdje to jedino ima smisla: u glavama ljudi (bar nekih). To što mi smatramo „svijetom” jest „second-hand” roba koju smo po putu pokupili. Bolje bi bilo reći — usađena nam je od rođenja, i kroz roditelje i kroz školu i medije, a i kroz sve brojne ljude oko nas koji su isto tako uvjereni u određenu sliku pa si mi mislimo – kad svi tako misle, vjerojatno je točno.

Kao što svatko od nas ima neku osobnu legendu svojeg života, konstrukt koji je samo konstrukt, tako je i slika svijeta tek legenda. Nekako se dogodilo da se onaj kompleks podataka koji je prije bio u knjigama koje su u naslovu imale riječ „misteriji” počeo uplitat u onu „ozbiljnu” sliku, koja se navodno temeljila na (nepostojećem) znanstvenom koncenzusu o povijesti, nastanku života, prirodi materije i organskih bića i tome slično. No, s brojnim autorima (kojima su svima do jednog nalijepljene etikete „teorije urote”) koji su počeli spajati sve „zaboravljene” podatke, ili pak ukazali na manjkavost suvremenih interpretacija, a sve uz pomoć interneta, ali još više zato jer su ljudi nekako počeli biti sposobni uočiti cjelovite slike iz fragmentiranih detalja, sve veći broj ljudi počeo je dovoditi u pitanje nametnuta tumačenja. Neki su otišli dalje, a neki još nisu tako daleko (ali budu) u prihvaćanju ideje da živimo u svijetu potpuno zamijenjenih teza (i to namjerno, a ne nekom inercijom povijesti).

Naravno, ako nije ovako, nameće se pitanje — kako jest? I tu kreće taj kaos ideja oko nas, koji je pozitivna stvar. Svakako pozitivnija nego nego monolitno mišljenje. Jer nemojmo se zavaravati – navodno postoji demokrcija i svakome je dopušteno recimo pljuvati političare, ali kad se čovjek spusti na dublju razinu, na razinu paradigmi o svijetu, tu vlada fanatični totalitarizam. Probajte kritizirati udžbenike iz fizike, biologije ili povijesti, pa ćete shvatiti o čemu pričam.

 Iz knjige „Dečki, odjebite u skokovima“

„Čovječanstvo je uspavani div. No, počeo se meškoljiti. Zato danas svjedočimo potpuno otvorenim napadima na ljudsku privatnost, um, tijelo, zdravlje, duh, vlasništvo. Ako obratite pažnju primjetitet ćete i sledeće: istovremeno dok se sve više ljudi budi iz kolektivnog transa, drugi u nj tonu još dublje. Vibracijski jaz sve je veći, a oni koji zapadaju u sve dublji trans dobivaju poslove koji opslužuju sustav te rade kao namještenici državnih tijela i raznih agencija, kao znanstvenici, općinski službenici, čuvari parkirališta ili policajci. Na svu sreću i među njima su brojni pojedinci koji nisu isključili iz sebe zdrav razum i humanost. Kad sustav nastoji nametnuti svoju volju, ma što on učunio, na ljudima je da se podignu i krenu dalje (što, uostalom i rade, nakon svakog od izrežiranih kriznih događaja.) Ustav ne može slomiti informirane i svjesne ljude. Zato ih mora zavesti, hipnotizirati, navući trikovima, lagati, programirati…”

Iz koje „zečije rupe”potiče globalna zavera?

– To je jedno od pitanja na koje bi odgovore voleli da dobiju svi ljudi, koji su uočili postojanje orkestracije događaja i dugoročnog plana. Problem kod odgovora na takvo pitanje jest to što uvijek dođe do „sudara” s mnogim uvjerenjima o raznim stvarima po pitanju toga što svijet jest, i kako samog sebe predstavlja. Postoje mnoge ideje o tome kako je tekao tijek povijesti. Kako je nastao život, kako su nastali geološki oblici, jesmo li ili nismo sami u svemiru, ako nismo kakva bi bila moguća priroda drugih bića koje navodno još nismo sreli (ufolozi imaju argumente za drugačiji zaključak), je li Mjesec prirodno ili umjetno tijelo itd…?

Sve je to lijepo razloženo, recimo, u knjigama Davida Ickea. Ali kad bih odabrao neku razinu odgovora koja nije ni predaleka, a ni preneprihvatljiva, onda bih rekao da se radi o zlouporabi znanja o frekvencijsko-vibracijskoj prirodi stvarnosti. S koje god strane kreneš razmišljati, uvijek se sve svodi na to da dok vjeruješ da je ovaj tako uvjerljivi „materijalni” svijet oko nas zaista tako tvrd, fiksiran i materijalan, najveći dio pojava ne možeš objasniti.
Zato su današnji sustavi znanja takve pojave jednostavno isključili. Recimo, današnja znanstvena paradigma ne može objasniti jednostavnu pojavu – kako mačka zna da joj netko na udaljenosti od 2 tisuće kilometara ubija mačiće (to su ekperimenti koji su nažalost rađeni i jadne mačke su se izjaukale i izvrištale). Kako se osoba, kojoj netko blizak u nekom trenutku nastrada, upravo tada naglo trgne iz sna, ili tome slično.

Ako biste posedovali sposobnost putovanja kroz vreme, da li biste otputovali u prošlost, ili u budućnost?

– Da me je to pitao neko prije određenog broja godina, dok sam još luđački čitao naučnu fantastiku, a ponekad i pisao, imao bih niz odgovora. Tema putovanja kroz vrijeme mi je uvijek bile „number one” pa i značajan dio sf-priča koje sam pisao su bile o tome, a i jednu publicističku knjigu sam posvetio toj temi: „Putovati kroz vrijeme? Zašto ne!” U njoj sam se do kraja izživio jer sam tamo skupio sve fizikalne koncepte, ali i urbane legende o navodnim putnicima kroz vrijeme, kao i mnogobrojne naznake da svijest sama po sebi preskače i prostor i vrijeme u određenim okolnostima. Kroz parapsihologiju, a i izvan nje, bilo je prilično dokaza i indicija u tom smjeru.

Danas više ne bi išao ni naprijed ni natrag, nisam znatiželjan i dobro mi mi je tu (ili „sad”) gdje (kad) jesam. No, možda bi jedini događaj iz prošlosti koji bih htio vidjeti bio kataklizma koja je pogodila Zemlju prije 13 500 godina, ali pri tom bih najvjerojatnije i sam nastradao, pa to otpada. Osim navedenog ne bih putovao u prošlost jer bi se vjerojatno puno toga izgubilo od onog kako si ja zamišljam stvari ili kako pamtim da su neke stvari bile. Budućnost – to pak uopće ne želim gledati jer se tako izgubi sva magija života. Sve je to ionako samo vječno „sada”. Iluzija vremena je jedino što nas međusobno razdvaja, da nema vremena mi bismo svi bili jedna kontinuirana, izmiješana kaša.

U kom pravcu bi, po Vašem mišljenju, ljudska rasa trebalo da evoluira, a u kom pravcu se trenutno kreće?

– Volio bih kada bi razvoj ljudi, kao pojedinaca i ljudskog roda kao cjeline, išao u smjeru jačanja pojedinačne kreativnosti, empatije i direktne komunikacije bez posrednika. No, ono što se zbiva oko nas se može jednostavnom rečenicom reći – kompjutori preuzimaju svijet. Naravno, ne pojedinačna računala, ali umreženi sustav koji se polako pretvara u globalni elektronski um. On sve manje služi ljudima, a sve više se ljudi moraju njemu prilagođavati, što znaju svi ljudi koji rade u velikim sustavima i moraju nepredvidljivu sivu zonu života, tj. širok raspon specifičnih raznolikih situacija, gurati u sustav računalno programiranih situacija i umreženih programa.

foto: Krasnodar Persun, HRT

Krešimir Mišak

Empatija i suosjećanje postaju slogani naddržavnih institucija koje pomoću njih rade upravo suprotno, a cijeli taj trend ima svoj naziv – transhumanizam. To će reći – nadvladajmo ograničenja čovjeka i postanimo „više nego ljudski”. Jedini je mali problem što nitko točno ne zna definirati što je to ljudski, pa zapravo transhumanizam, po meni, stvara čovjeka koji je „manje nego ljudski”.

Pametna tehnologija, osim što stvara sustav potpune kontrole koji dovodi do autocenzure kod ljudi i odsustva izražavanja vlastite osobnosti, mijenja neuroplastiku ljudskog mozga i uništava inteligenciju, pažnju i kreativnost. Zato ljudi (a pogotovo djeca) više nisu u stanju pročitati dvije stranice knjige, koliko im je mišljenje „isprekidano” – baš kako izgleda i „surfanje”. A svi znaju da ne može biti kreativan preko googlea. Mikrovalno zračenje je potpuno premrežilo atmosferu – nedavno su neki moji prjatelji bili na Machu Pichu, vozili se vlakom uz Ande nekoliko sati da bi gore – imali puni bežični internet. S obzirom da sam se u životu susreo sa nekonvencionalim sustavima znanja, rekao bih da se hakira urođenja ljudska težnja ka povezivanju. Jer mi smo puno kvalitetnije povezani na druge načine nego što nas mogu spojiti društvene mreže koje stvaraju osamljenost u isto vrijeme dok ti se čini da se družiš više nego ikad. I pri tom se kao u transu zabijaš u žive ljude koje ni ne primjećuješ dok hodaš po ulici.

Smatram da transhumanizam nije nešto što se razvilo spontano, kao dio razvoja društva koji ne može ići u drugom smjeru, nego je dio šireg plana stvaranja ljudi tek vanjskim produžetkom umjetne inteligencije kroz ugrađivanje pametne tehnologije u tijelo. Jednom kad se to dogodi, zaboravite ljude kakvi su bili.

Nakon svega što ste istražili, spoznali, iskusili, u koga ili u šta verujete?

– Da se žargonski izrazim – pojma nemam. Rekao bih da vjerujem u pozitivne odnose među ljudima, njih bar vidim, za razliku od raznih predmeta svih drugih vjerovanja, koja su očigledno mentalni koncepti. Rekao bih i da sve više vjerujem u ilizornost svijeta, što je zaključak koji se nameće jednom kada se uoči da sve nas razdvaja jedino vrijeme. Kad ne bi bilo vremena, sve bi bilo jedna kaša. Naravno, mali je problemčić i to što nitko ne zna što je to vrijeme, ali ja bih rekao da ono ima neke veze s našom sviješću i percepcijom koje stvaraju iluziju protoka vremena.

Razgovor vodila:Slavica Ivaniš/izvor i preuzeto sa:http://alternativa.rs