Negdje duboko u našem mozgu, započinje buđenje. Počinjemo gledati svijet na nove načine.
Većini su djeca sada prilično neovisna i žele se udaljiti od naših ideala i pravila. Oni žele osvojiti svijet, popraviti sve ono što vide da je loše u svijetu i ostaviti svoj trag na društvu, piše Elephant journal,a prenosi atma.hr
Slično kao i mi u to doba.
Kako se čarobni broj 40 pojavljuje u našem životu, počinjemo shvaćati da je život nešto više od beskrajne hrpe rublja i djece koja se zabavljaju sa svojim aktivnostima. Proveli smo cijeli odrasli život pokušavajući sebi dati nešto izvan sebe.
Prvo, fakultet koji smo izabrali. Zatim naši prvi poslovi. Onda naši supružnici i naša djeca.
Potrošili smo toliko vremena i energije na druge, pokušavali dokazati naše postojanje, da smo zaboravili na sebe na tom putu. Sjećam se kad sam po drugi put postala mama i čitala članke u časopisima u kojima su govorili kako je potrebno odvojiti vrijeme za sebe dok beba spava.
Također se sjećam da sam se smijala tome, misleći kako očito nisu imali djecu. Kad je beba spavala, bila sam zauzeta sitnicama koje se nisu mogle obaviti kada je beba bila budna. Hrpa suđa u sudoperu. Planine rublja koje je trebalo ispeglati. Do dan danas nisam shvatila kako tako malo ljudsko biće može akumulirati toliku odjeću!
Vrijeme koje bi bilo rezervirano samo za mene nije bilo ni na mom radaru u tom trenutku. Morala sam obaviti toliko toga u tom času dok su moje bebe drijemale!
Dakle, dajemo. Dajemo više nego što shvaćamo.
A onda iznenada, hrpe suđa su se smanjile. Planine prljave odjeće pretvorile su se u hrpice. Kuhanje večere za jednu osobu ili dvije, postalo je naša nova stvarnost. I shvaćamo da dajemo svima osim nama samima.
Dođe tako čarobni dan kada gledamo oko sebe i nema igračaka koje treba pokupiti i shvaćamo da smo jedino sami odgovorni za sebe. I možda su oni članci koji su govorili da odvojimo vrijeme za sebe bili u pravu, jer što sad? Kome se sada mogu dati?
Oko 40-te počinjemo gledati prema unutra. Počnemo se pitati što su naše strasti i koje interese imamo. Vjerojatno smo odvojili neko vrijeme za stvari u kojima smo uživali tijekom posljednjih nekoliko godina, ali više da bismo izbjegli ludilo naših kućanstava nego što je to bila stvarna strast zbog koje je naše srce pjevalo. Počnemo postavljati pitanje: što da radim sada? Sada kada možemo učiniti sve što želimo učiniti, jer više ne moramo brinuti za djecu niti se misliti što ćemo kuhati za večeru. Zbunjeni smo.
Tko sam ja? Što me inspirira? Što čini da se moje srce smiješi? Sva ta pitanja postaju važna u našim umovima.
Moramo pronaći odgovore. Tražimo odjeljak za samopomoć u knjižari. Imamo sastanke s životnim trenerima ili terapeutima. Počinjemo se upuštati u ovakve razgovore s prijateljima.
Ono što vidimo unutar sebe ponekad nas plaši. Ta snažna želja da postajemo svjesniji onoga što nas inspirira je veća nego što smo ikada dopustili. Neki od nas se ljute na sebe jer su sve ove godine zapostavljali svoje strasti. Neki od nas su se uplašili koliko je ta želja jaka. Neki od nas nemaju pojma koje su uistinu njihove strasti.
Tada započinje buđenje.
Ljudi koji nas promatraju sa strane mogli bi reći da je to kriza srednjih godina, a ne buđenje. Mi sami to možemo nazvati krizom, a ne buđenjem.
Kriza se definira kao nestabilna ili čak opasna situacija – a mi se možda osjećamo nestabilno u svijetu koji smo tako dobro poznavali, u svijetu u kojem smo shvatili sva pravila i rasporede. Zatim, čini se, sve to se mijenja preko noći. Probudimo se tim čudnim osjećajima koje doživljavamo. Počinjemo prepoznavati ili postati svjesni nečega što se vrtloži u nama. Nešto duboko i stvarno unutar nas.
Kad sam prolazila kroz razvod, rečeno mi je da imam samo krizu srednjih godina. Bit će to dobro, rekli su mi. I imali su pravo.
Osjećala sam se živo po prvi put u ne znam koliko godina! Osjećala sam se kao da sam se probudila iz nekog dubokog sna, u kojem nisam ni znala da sam bila. Osjećala sam svoje želje i strast.
Sve se to dogodilo oko te čarobne 40-te. Možda su 40-te nove 20-te. Možda s 40 godina postanemo svjesni da smo važan dio društva i otkrivamo darove koje imamo ponuditi.
Pronalazimo mekše načine kojima društvu dajemo do znanja da imamo nešto za ponuditi… Sebe.
Mi smo sebični prema mlađoj generaciji i našoj djeci jer konačno odvajamo vrijeme za nas. Više ne osjećamo potrebu za upravljanjem striktnim rasporedom. Sada, kada idemo na tečaj joge ili odemo u knjižaru, doista to radimo radi uživanja, a ne radi bijega. Svjesni smo svih mogućnosti onoga što imamo i tko smo.
Sada smo spremni odvojiti vrijeme za sebe, na što su nas upozoravali u časopisima. Spremni smo na čaroliju koju donose 40-te.
izvor: Elephant journal/Prevod i obrada: atma.hr/preuzeto sa:hayat.ba
Nema komentara:
Objavi komentar