Martina Tišljar – Susret s Anđelima...

MARTINA TIŠLJAR JE ODUVIJEK VJEROVALA U ANĐELE. MOLITVA ANĐELIMA JOJ JE JOŠ OD MALIH NOGU ČESTO BILA NA USNAMA. TO JU JE ČINILO SRETNOM, SMIRIVALO JOJ DUŠU, GRIJALO SRCE.

A ONDA SU JOJ ANĐELI ODGOVORILI. ANĐELI SU ODABRALI MARTINU. U NJEN SU ŽIVOT UŠLI PRIJE DESET GODINA, I OD TADA SU UVIJEK UZ NJU, VODE JE, ČUVAJU, NA SVAKOM KORAKU SE BRINU DA OSJETI KOLIKO JE VOLJENA, KOLIKO JE NJEN, A I SVAKI DRUGI ŽIVOT DRAGOCJEN.

A NJEN SE ŽIVOT ZAUVIJEK PROMIJENIO JER SU JOJ ANĐELI POKLONILI DAR DA IH MOŽE ČUTI, VIDJETI, S NJIMA RAZGOVARATI I BITI NJIHOV GLAS KOJI ĆE PRENOSITI PORUKE LJUDIMA.                    Martina ovaj svoj dar danas dijeli sa svim ljudima kojima treba pomoć, jer vođena rukom anđela, posvetila se širenju njihovih poruka dobrote i ljubavi, širenju ove „anđeoske priče“ koja je počela u tišini njene sobe.

” Moj prvi susret s Anđelima bio krajem 2005.; tada sam imala 29 godina. U mojoj sobi pojavio se Arhanđeo Mihael. U jednom sam trenutku osjetila da se sve mijenja, zidovi su počeli nestajati i ja sam ušla u viziju. Na samom početku kad se sve počelo događati, osjećala sam strah, no onda se u jednom trenutku pojavio veličanstveni, prekrasan anđeo u snažnoj bijeloj svjetlosti s mačem u ruci. U tom trenutku sav strah je nestao. Bila je to vizija bez riječi, poruka…”, prisjetila se Martina dana kad su joj se anđeli predstavili.

I od tada, uvijek su uz nju.

No, ovakvo iskustvo nije lako prihvatiti. Jučer ste “obična” osoba koja prolazi kroz svakodnevicu kao i svi drugi, a već sutra osjećate, vidite i razgovarate s anđelima. Martina je prolazila kroz ne baš lagan period. Bilo je tu i dosta straha, straha od otkrivanja činjenice da priča s anđelima, konačno i straha od toga da prihvati samu sebe kao osobu koja vidi, osjeća anđele i s njima razgovara. Čak je u jednom trenutku života htjela odustati od svega, “ugasiti” anđele kako bi opet bila “normalna”. No tada, joj je bilo još gore, osjećala je kako tone. Odlučila je se vratiti samoj sebi i anđelima.

Kako kaže, upravo je uz njihovu pomoć sve nadvladala i odlučila svoju priču podijeliti sa svijetom.

“Nakon što sam prvi put vidjela anđela u svojoj sobi, sljedeća tri dana bila sam u stanju koje nije lako opisati riječima. Sve je djelovalo potpuno savršeno i znala sam da se sve događa baš kako treba. Osjećala sam neopisivu radost, strast za životom o nevjerojatnu prisutnost. Čak su i boje bile snažnije, življe. Ljudi su mi izgledali prekrasno, osjećala sam ljubav prema sebi, svima i svemu.” opisala je Martina i dodala kako joj samo sjećanje na to u njoj stvara osjećaj da je sve u redu i da svi mi itekako imamo šanse za živjeti raj na zemlji.

Ubrzo su u njen život počeli dolaziti odgovori jer je upoznala i druge ljude ljude koji komuniciraju s anđelima i shvatila je da nije sama u tome. Martini je s vremenom postalo prirodno razgovarati s Anđelima, jednako kao što razgovara sa svojim prijateljima.

“Postavljala sam svakakva pitanja – osobna i ona općenita. Mogu priznati da sam bila prilično dosadna. Pitala sam sve i svašta, neka sam pitanja ponavljala nebrojeno puta… U svemu tome sam otkrila snagu bezuvjetne anđeoske ljubavi prema nama, božanskog stpljenja, jer nitko ne bi sam mnom imao to stpljenje kao što su tada imali oni.”, rekla je Marina.

Anđele je jasno vidjela dva puta. Prvi put arhanđela Mihaela i nakon toga arhanđela Gabrijela.

“Oba su prizora bila veličanstvena, zaista su neopisivo divni. Vanjskim vidom ih uglavnom vidim kao svjetlost – ona se otvara, zabljesne, ili se prelijeva. Vidim ponekad stup svjetlosti, ponekad popust kugle svjetlosti… Komuniciramo riječima (telepatski) i u slikama (vizijama ako tako želite). Uvijek mi je nespretno opisati to…  Anđeli su neopisivo prelijepi. Uvijek se pojavljuju sa svjetlošću, barem meni. Vrlo su nježni, istovremno snažni. Arhanđeo Mihael je divan, velik, snažan, veličanstven i njegova pojavnost djeluje kao da je muškarac, ali on to nije. On je Anđeo. Gabrijel je toliko lijep da ga je nemoguće opisati. Ima dužu kosu, dolazi u bijeloj i zlatnoj svjetlosti. Njega sam vidjela u toj snažnoj biloj svjetlosti s bijelom haljinom, kosa mu djelovala gotovo zlatna. Miješala se ta bijela i zlatna svjetlost. Lice mu je toliko lijepo da je kod njega zaista nemoguće reći da li izgleda kao muško ili žensko. Toliko je lijep. Ponekad se pojavljuju s krilima, ponekad ih ne vidim. Volim vjerovati da imaju krila kako bi nas mogli snažnije zagrliti. Ovako kako ih ja vidim, oni su nalik nama ljudima samo puno ljepši. Ima ih velikih, malih… S druge strane, pitam se kako anđeli zaista izgledaju jer rekla bih da se ta njihova pojavnost prilagođava nama i našoj svijesti s kojom jesmo dok boravimo na Zemlji.”, pokušala je Martina dočarati svoje susrete s anđelima.

Dok priča o anđelima s kojima razgovara, izgleda kao da priča o prijateljima s kojima je odrasla. Niti traga onom strahu, sumnjama ili nedoumicama s kojima se u početku borila. Nema sumnje, za Martinu su anđeli stvarni. Kako kaže, s njima često razgovara, ali telepatski, ne na glas. Posebno ne kad je u javnosti jer, kako kaže kroz smijeh, vjerojatno bi bilo zanimljivih posljedica i puno čudnih pogleda.

Razgovore s anđelima počela je zapisivati još 2006. godine.

“Anđeli nam šalju predivne poruke. One nisu samo poruke dobrote i nade, one su iznimno važne. Anđeli su nam dar od Boga. Bog nas voli bezuvjetno i bilo bi čudno da nas je poslao na Zemlju (na kojoj je ponekad vrlo izazovno biti) bez pomoći. Upravo ta pomoć su nam Anđeli. Oni su tu da nam daju poruku nade, smjernice, da nam pomognu da se probudimo, da živimo u skadu s izborima naše duše. Zato su tu, da nam pomognu vratiti se doma. A Doma je Bog.”, naglasila je Martina.

Kroz sve ove godine Martina ih je, kako kaže, dosta dobro upoznala. Primjerice, njezin anđeo čuvar se zove Skarabej (ali ne samo ona jer Martina kaže da svi mi imamo svog anđela čuvara). Tu su još anđeli  Jozefina, Leonora i Abigail. Abigail joj se nedavno pridužila kao anđeo terapeut i pomaže Martini u radu s ljudima. Osim toga snažno je i dalje povezana s arhanđelom Mihaelom kojeg doživlja kao najboljeg prijatelja, a uživa i u razgovorima sa arhanđelom Razielom.

Za Martinu su anđeoske poruke dar za koji je osjećala da mora podijeliti s ljudima i raduje se svakom novom danu jer osjeća veliku zahvalnost prema svemu što se događa i njoj i oko nje. Zato je počela održavati radionice “Druženje s Anđelima” po cijeloj Hrvatskoj, a gostovala je i u Crnoj Gori i u Srbiji.

“Na radionicama nastojim prenijeti to iskustvo druženja s Anđelima kroz meditacije i primanje poruka. To je nešto što svi možemo i upravo to nastojim prenijeti kao poruku. U konačnici, za to nam ne treba posrednik, dovoljno je naše povjerenje u prepuštanje. Na grupnim druženjima meditiramo, povezujemo se s anđelima, arhanđelima, prenosimo anđeoske poruke. U individulanim konzultacijama s anđelima pristup je drugačiji. Puno je intimnije i tu prenosim sve ono što mi anđeli govore i pokažu. Ljudi imaju priliku postaviti i pitanja anđelima i to je iskustvo obično dosta emotivno i na mnoge ostavlja dubok dojam. Tako je to kad vas dodirnu anđeli, ne možete ostati ravnodušni.”, sa smiješkom je komentirala Martina.

Dodala je kako za anđele nije potreban neki poseban ritual, dovoljno je jednostavno ih pozvati i oni će se odazvati. Možemo to učiniti i u meditaciji kada smo u dubljem kontaktu sa samima sobom pa ih možemo bolje čuti, osjetiti, vidjeti. No zaista nije nužno ništa posebno činiti, vjerujem da je jednostavnost u svemu najbolji put pa tako i u komunikaciji s Anđelima.

“Ponekad sami dođu, dodirnu me, čujem ih. No naši su anđeli čuvari neprestano uz nas pa mi je ovo „dođu“ malo netočno, jer tu su uvijek. Samo anđeli nemaju slobodnu volju pa mogu djelovati samo onda kada im mi dopustimo, osim ako nam je život u opasnoti pa će intervenirati i bez da ih tražimo.”, rekla je Martina.

Ona se danas više nimalo ne ustručava reći da razgovara s anđelima i od njih prima poruke. Da, možda to i nije tipičan odgovor na pitanje “A čime se ti baviš”, ali Martina kaže da većina osoba reagira zaista dobro, neki s puno znatiželje, neki s oduševljenjem. Neki ipak to osuđuju i etiketiraju “dijagnozom.”

“Mogu reći da imam divnu obitelj i najbolje prijatelje na svijetu. Imam puno podrške ne samo od anđela već i ljudi i beskajno sam zahvalna na tome. Osim toga najveći motiv za ići dalje su rezulati, mailovi koje čitam, povratne informacije – ljudi koji mijenjaju svoj život na bolje, oplemenjuju sebe i svoje živote zbog anđeoskog dodira. To je neprocjenjivo…”, zaključuje Marina.

Iako će neki ovu Martininu priču teško prihvatiti (ili je uopće neće), ostaje činjenica da je Martina zbog svojih (a, kako kaže, i svih naših) anđela pronašla sreću, dobrotu i puni smisao svog života, a time postala i bolja osoba. Osim toga, ona je, uz pomoć svojih anđela, posvetila svoj život i pomaganju drugim ljudima.

I zato, bez obzira vjerujemo li u anđele ili ne, uvijek trebamo biti otvorena uma i duše, jer ako se zatvorimo, onda smo blokirali sve puteve kojima se otvaramo novim spoznajama i otkrićima. A ako su anđeli uistinu takvi, kakvima ih Martina doživljava, možda smo svi mi dobili priliku pronaći nešto što smo odavno izgubili – svijest da smo dio nečeg što je veće i važnije od nas samih.

izvor:druzenjesandjelima.wordpress.com/preuzeto sa:atma.hr