Ja sam otmjena žena.
Bezbrižno lijepo i neukroćeno – moje srce je širom otvoreno, jer ne samo da vjerujem u proces, već vjerujem sili s kojom svaka od mojih nogu dotiče tlo i mojoj sposobnosti da manevriram kroz radost i tugu s kojima se suočavam svaki dan.
Hodam uspravno, viša od starog čempresa jer se osjećam kod kuće u svojoj koži – osjećaj moje vrijednosti živi u svakom kutku i svakoj pukotini moje kralježnice.
Nije vezano za vanjštinu onoga što imamo poput novca, komada papira, kuće, auta, odobravanja ovog svijeta, prstena ili uspjeha.
Moj uspjeh je u sadašnjosti.
Prisutna sam u ljudima koje susrećem poput otkucaja srca u ranu zoru i po noći.
Plešem salsu neodjevena – puštam glazbu da njiše, giba i ljulja moj duh s milošću tuceta krijesnica opijenih mjesečevim vinom.
Prekrivena sam solju, potamnjela od sunca i bosonoga u svojoj ljepoti.
Nije me strah reći da sam lijepa jer sam radila na tome da se osjećam kod kuće u koži svoje duše.
Ne ustručavam se kako bi se prilagodila nesigurnosti onih oko mene, već stojim čvrsto kako bi ih nježno podsjetila, zašto se pogibati? Moje tijelo je možda vreća mesa, veslo za veličanstvenost koju nosim u sebi, ali slavim svaki ožiljak na svom licu, svaku pjegu, svaki suncem izbijeljeni uvojak, svaki centimetar mojih grudi.
Hodam s visoko uzdignutom glavom kada ulazim u prostoriju jer znam da postoji mjesto za mene na svijetu – kakva god bila.
Pokazujem svijetu svoje suze i svoj smijeh bez srama.
Znam da postoji bolji put od pokušavanja popravljanja ili iscjeljivanja patnje ovog svijeta.
Znam da liječenjem svoje patnje liječim i ovaj svijet.
Ja sam otmjena žena i nije me strah voljeti vas prije nego ste spremni na to.
Nije me strah kretati se brže ili sporije od očekivanja koje postavljamo vezano za ranjivost i otvorenost.
Otvaram se kada me volja. Otvorim se prvom dašku vjetra, osmjehu čovjeka koji sjedi sa zelenim cilindrom pored kojeg prođem u taksiju.
Otvaram se bez straha, slatko i grozničavo s cijelom moći koju imam, jer čemu život služi ako ne volimo?
Ovdje sam da volim i voljet ću.
Ja sam otmjena žena i nisam žrtva okolnosti – znam kada stvari nisu u skladu i mičem se od njih s jednakom otmjenošću s kojom im prilazim.
Pokazujem se ovom svijetu.
S lakoćom postavljam granice koje me poštuju.
Shvaćam da je “ne” – ljubav prema sebi i sve nakon “ne” je bezvrijednost.
Vrijedna sam, draga – tako ukusno vrijedna.
Vraški sam autentična i mogu namirisati na kilometar daleko kad je netko neiskren.
Ispljunem društveni sok i pišem svoju vlastitu bibliju.
Uzemljujem se kroz pokret, ples, kroz more.
Pijem ocean za doručak i ljubim crvenu zemlju za desert. Ne držim svoju slobodu u kavezu niti joj treba šest viskija da se oslobodi.
Plešem, krivudam i tresem se i volim kroz život.
Ja sam otmjena žena – osjetit ćete me kada uđem u sobu.
Izvor: thoughtcatalog/preuzeto sa: atma.hr
Nema komentara:
Objavi komentar