Tkanje života...

MIR JESAM, MIR STVARAM,

Samo nit ili dvije u niti moga života.

Nazirem niti tkanja života, nazirem svaku nit i svačije djelo u tom tkanju, u toj predivnoj tapiseriji života. Nebrojeno puno predivnih boja, svih mogućih. Gledam kako se isprepliću svjetlosne niti i kako je tkanje snažno, čvrsto i nepoderivo. Tkanje svijetlosti...Vidim male bljeskove svijetlosti na križanjima tkanja, svjetlosti svih boja, ali snažne.

Vidim kako jedan događaj vodi drugome, poput nježnih vodilja na autostradama života.

Vidim kako jedni drugima pomažemo u kreiranju i osvještavanju toga tko mi jesmo i pritom stvaramo postojanje.

Spokoj je osjećaj koji raste u meni dok promatram tkanje.

Sjećam se.

Prvi bljesak svjetlosti bijele boje.

Sjedim na aerodromu u Madrasu (Chennai) i čekam sljedeći let za Bangalore. Sjedim nervozna. Ovo je moj prvi posjet Indiji. Prije više od dvadeset i više godina. Sjećanje je još jako živo jer me upravo ovo što se desilo, doista iznenadilo.

Sjedim sva mokra od topline trenutaka prije, u relativno hladnoj aerodromskoj zgradi, klima je snažna. I, brinem. Kako ću dalje. Prije nekoliko minuta sam, dotakla tlo Indije po prvi put sa intenzivnim osjećajem da sam došla kući. Nisam se nikako mogla smiriti od silnog uzbuđenja spoznaje. Plakala sam, suze su tekle same od sebe i doživjela sam veliko olakšanje. Došla sam kući. Kući? Kako kući?                                Osjećaj u meni je bio snažan, toliko snažan da je cijelo moje biće i cijelo moje tijelo osjećalo olakšanje što sam se vratila. Vratila sam se. Kod kuće sam. Moje je srce bilo sretno.

Takva, puna intenzivnih dojmova i svjesna prepoznavanja, sjela sam u čekaonicu. Sjedim, čekam. Koji je ovo već avion po redu, četvrti čini mi se, tolikom presjedanja. Izuzetno naporan put, a sve zbog toga kako bi avionska karta bila jeftinija. Ali ….

Pored mene je sjela tamnokosa žena. „Zapadnjakinja“.

Povremeno sam je promatrala. Bila mi je jako lijepa. Duga tamna kosa padala joj je niz lice i niže bila skupljena u rep. Lice čisto, nježno, bez šminke. Smeđe oči, čiste, bistre, jasne. Bila je odjevena u bijelo. Privlačila me njena pojava i svako malo sam je pogledavala. Osjećala sam njezin mir i priželjkivala da on bude i u meni, da se ne osjećam ovako uznemireno. Nakon nekog vremena ona mi se obrati: Ideš li možda u Puttaparthi. Odgovorih da idem. U to će ona: „Divim se tvom miru, toliko je velik i divan, hvala ti na Iskustvu tvoga mira. Znaš i ja bih voljela biti u takvom Miru kojega ti imaš. Nisam znala što reći. Nisam bila sigurna trebam li išta reći i opisati sve kako se osjećam i što trenutno mislim. Mislim da bi moje riječi samo poništile divnu energiju proizašlu iz njenih riječi. Nasmiješila sam joj se i zahvalila na lijepim riječima. Čekale smo dalje zajedno, ušle u avion zajedno i stigle na cilj zajedno.

Mali bljeskovi bijele boje.

Znalo mi se kasnije dešavati u životu da mi ljudi prilaze i govore slične riječi. Bilo mi je to drago čuti, ali, ja nisam bila mirna, ja nisam u sebi osjećala taj mir koji su drugi prepoznavali u meni. I prije nekog vremena počelo se ponovno dešavati isto. Ponovno  mi ljudi govore kao bi voljeli imati taj mir koji ja nosim  u sebi.

Ne znam koji po redu bljesak bijele boje.

Bijah nedavno na anđeoskoj radionici. Jednoj od. Jako ih volim. Družili smo se i razgovarali s anđelima. Bilo je doista predivno. Dobili smo puno poruka.

Dio radionice bio je posvećen radu u parovima. Martina je bila moj par. Zadatak je između ostalog bio zamoliti svog anđela da nam kaže koji poseban talent, a da ga do sada osoba nije bila svjesna, ima osoba nasuprot nas. I, u jednom trenu Martina kaže. Tvoj poseban talent, za kojeg nisi znala, je stvaranje mira, postizanje mira. Širom sam otvorila oči. U tom su se trenu u mojoj svjesnosti pojavile slike i osjećaji vezani uz sjećanja na trenutke kad je taj moj talent dolazio na svjetlo dana, a da ga ja zapravo nisam bila svjesna. Bilo ih je doista.Nastavili smo sa radionicom. Sada smo radili ponovno svi zajedno. Nakon poruka i poruka došao je red i na mene. Anđeli su imali dosta predivne poruke za mene, poruke izrečene kroz usta prisutnih na radionici, druga desno do mene sjedila je žena čiju poruku nisam čula, a željela sam. Upitah je, imate li vi poruku za mene, a ona će, nemam, ali ja bih bila jako sretna kad bih u sebi imala taj mir koji vi imate i koji zračite. Još je jedna mala svjetlost bljesnula, još jednom, tkanje je materijaliziralo još jedan trenutak ljubavi.

Te su riječi još jednom bile poticaj mojoj svijesti da se probudi i šapne mi tko sam.

Bilo mi je milo oko srca.

Osjećam daje to, to. Da, doista osjećam

Sad se otvaraju vrata uvida kako se tkanje isprepliće i vidim kako su me i drugi trenuci, druga iskustva odnosa sa ljudima, bliskim ili ne, vodila ka ovome trenutku u kom se sada nalazim. Isto tako vidim, kako je moje djelovanje poticalo druge na njihovom putu na mjesto na kom su sada, vidim kako sve utječe na sve. Vidim i zahvalna sam što vidim.

Ponovno vidim tkanje i pomalo sramežljivo pitam, je li korisno sada nakon toliko godina života skrenuti pogled u nazad i pokušati sagledati što je vodilo čemu? Je li škola vidjeti to ili je pak puno svrsishodnije, sa svjesnošću toga, budno nastaviti živjeti i svojim mislima, riječima i djelima paliti one male bljeskove svjetlosti, koji će na kraju za rezultat imati trenutak kada će cijelo tkanje zasjati nevjerojatno snažnom svjetlošću i mi ćemo se, shvativši tko smo doista, probuditi u Istini i Ljubavi koja jesmo. Svjesni da smo jedno, da smo uvijek bili jedno i da ćemo uvijek biti jedno.

Mali bljeskovi svjetlosti koja je ljubav, a koje mi većinu svoga vremena ne prepoznajemo kao ljubav, već kao probleme, bol, samoću, tugu, kao i one koje takvima prepoznajemo, pojavljivat će se svakodnevno u našem životu do onoga trena kad ćemo sve prepoznati kao ljubav i biti doista zahvalni što su bili tu za nas i što su nam pomogli na našem putu. Ono što posebno naglašavam je svjesnost da tih malih bljeskova ne bi bilo da nema svih onih koje doživljavam kao druge, jer tada ne bi postojao nitko tko bi u interakciji sa onim što doživljavamo sobom, mogao stvarati te male bljeskove svjetlosti i pokazivati nam tko zapravo jesmo. Buditi nas u istini koja jesmo.

Cijelo čovječanstvo, svaki pojedinac, kakav god nam se činio, gdje god da bio, što god da radio, jedna je nit toga tkanja i pomaže na svoj najbolji način stvaranju konačnog bljeska.I svakom onom koga moje oči dožive kao lopova, lažljivca, grubijana, zloću, pohlepnog, samoživog, egoističnog, pasivnog, lijenog i kako god već, kažem hvala. Hvala ti što postojiš jer da ti nisi takav, ja ne bih znala da postoji tvoja suprotnost i ne bih mogla u ovom divnom svijetu suprotnosti postajati onakvom, kakovo je moje biće želi biti. I da, da ne igramo tu igru suprotnosti, ne bismo hodali ka spoznaji.

Stoga doista hvala svima koji su sada pristali na igru moje suprotnosti, hvala im zato.

Isto tako hvala onima čiji se životi isprepliću i koji meni pale male bljeskove svjetlosti i onima koji su pristali da moje biće pali te bljeskove svjetlosti njima.

Divna igra koja se zove život.

Drugi bljesak jednom

Jednom sam u njemu vidjela takvu divotu da su suze potekle, a divljenje je uz duboki uzdah zauzelo mjesto u mom biću. Divila sam mu se jer je ljubav, jer je nenasilje, jer je istina, jer je mir i jer je sloboda. Slobodan od zabluda, vjerovanja, prisila, potreba, želja.

Divila sam se jer sam u isti tren spoznala da smo različiti, da je on sa drugog svijeta, a ja sa drugog, da on ima drugačiju frekvenciju. Osjetila sam da je nekako više od mene, na višoj frekvenciji od mene. Osjetila sam da mi je njegovo biće dostupno samo do one mjere do koje je moje biće bilo sposobno. Ono što mi je bilo veličanstveno je moja svjesnost da, iako nismo jednaki, moje je biće potpuno mirno i zahvalno na onome što jest, bez obzira što mi je nemoguće sve vidjeti i razumjeti. Nemoguće mi je bilo dići se toliko u vibraciji da bih ga potpuno doživjela i vidjela.

Taj spokoj, taj mir koji sam ja bila i kojim sam bez otpora i bilo kakve želje prigrlila ono što jesam, i ono što bi se moglo nazvati ograničenjima svoga bića, bio je moguć jedino zato što on nije imao nikakvih zahtjeva na mene, nikakvih zahtjeva za mene. Dopustio mi je biti to što jesam. Iako on zapravo nije imao potrebu išta dopuštati, niti to nije bila njegova namjera već bivanje.

Divila sam mu se neko vrijeme, energija je bila prediva i moje prihvaćanje mene je bilo predivno.

Drugi bljesak kasnije

Spoznala sam malo kasnije da …. kad to što sam spoznala i osjetila već kao takovo, ne postoji u meni, ničime njegova prisutnost ne bi u meni mogla pobuditi tu spoznaju o sebi,

Bila sam zadivljena i zahvalna, i neopisivo sretna jer sam spoznala da to već je u meni i da sam na tome zahvalna. To imam u sebi. Hvala.                                                                                                                 Drugi bljesak još malo kasnije

Gledano mojim očima, bez obzira što on vibrira  na nekoj drugoj višoj frekvenciji, frekvenciji slobodnijoj  od ovih naših uvjetovanja i vjerovanja, i ja sam njemu nešto dala. Moje je biće prepoznalo njega. Poklonila sam mu svoje prepoznavanje.

Je li njemu bilo potrebno ili nije moje prepoznavanje, je li on to želio, ne znam, doista, ali znam da je to bio moj poklon njemu.

Stoga kažem, da sve ono što primjećujete u drugima, svu onu ljepotu kojoj možda i sami stremite, već imate u sebi. Ne samo zato što smo mi svi jedno, već zbog toga što ne biste to mogli primijetiti u drugima da to isto već nije u vama. Svi smo drugima ogledala u svakom trenu susreta.

Svi s kojima se susrećemo daju nam nešto, i obrnuto,  mi dajemo njima.

To su male crtice, mali bljeskovi prepoznavanja, viđenja i spoznaje tkanja života koje se tka oduvijek i zauvijek i koje nema kraja, već samo nove i nove niti u bezbrojnim bojama svjetlosti postojanja.

Svijetlite u ljubavi, zračite mirom, radošću, zahvalnošću i spokojem

Namaste

Dolores

izvor:https://makaree.blogspot.hr/preuzeto sa:alternativainformacije