Hermesov zakon kaže – kako gore, tako dolje.
Svemir (makrokozmos) je neograničen prostor. Čovjek (mikrokozmos) je isto tako bezgraničan u svojoj mogućnosti širenja.
Međutim, čovjeku je um postao najveća zamka i smetnja ka njegovom beskrajnom putovanju izvan vremena i prostora.
Um je stvaralačka snaga koja ideje crpi iz sveopće inteligencije svemira i prenosi ih u konkretne oblike, ali glavni pokretač, odnosno kormilar jeste srce.
Kada je čovjek shvatio da ima ogromne intelektualne moći, on je počeo zaboravljati srce i stvorio je rascjep unutar sebe, pokidao most koji spaja obalu razuma s obalom srca. Počeo se ponašati na isključiv način, birajući da razumom isključuje srce.
Ako nešto uradimo srcem, ubrzo se uključi um koji smisli tisuću razloga da smo na pogrešnom putu i ubacuje nam narastajuće zrno sumnje, te ubrzo prestajemo sa širenjem i skupljamo se u zonu logičkog i racionalnog uma.
Kada radimo srcem, mi i dalje ostajemo razumna bića, ali se plašimo gubitka kontrole. Taj strah nas drži na zemlji, u statičnom položaju.
Mnogi od nas se radije drže sigurne zone u kojoj je prilično monotono i dosadno, nego što će odabrati avanturu upoznavanja sebe kao čovjeka srca. Kada bismo samo mogli srušiti barijere uma, dodirnuli bismo nebo – kao što kaže jedna misao:
“Jedino srcem možemo dotaknuti nebo!” – Rumi
izvor:duhovni-razvoj.blogspot.com/preuzeto sa:atma.hr
Nema komentara:
Objavi komentar