Osnovni svjetionik koji usmjerava čovjeka je ljubav.
Ukoliko se odričemo ljubavi prema sebi, bližnjima i roditeljima, naša duša umire, i tada možemo živjeti samo instiktima, interesima našeg tijela ili svijesti. Takvi pojmovi, kao što su jedinstvo, suosjećanje, odgoj, toplina, briga, nježnost, za nas postaju prazne riječi. Novac, moć, vlast, zadovoljstvo – eto što zamjenjuje naše glavne orijentire.
Ako se zamislimo, glavni svjetionici u našem životu zapravo jesu Božije zapovijedi. Onaj koji ne voli svoje roditelje, neće voljeti sebe. Onaj koji nije oprostio voljenoj osobi, neće biti u stanju voljeti sebe. Nemoguće je, prekršivši jednu zapovijed, pridržavati se ostalih. Ako na drugog čovjeka gledamo s interesom, želeći da ga pokrademo ili prevarimo, ne može se govoriti o ljubavi prema njemu. Takav odnos prema ljudima vodi do siromaštva duše.
Osnovni svjetionik za svakog čovjeka je odnos prema Bogu. Već nekoliko tisuća godina ljudi znaju da je u osnovi jednoboštva ljubav prema Bogu, ali tradicionalno su svi navikli da od Boga samo traže – zdravlje, pomoć i najrazličitije blagodati. Ranije su sve religije zahtijevale prinošenje žrtvi. Čovjek nije samo tražio od Boga, već je bio spreman i da da puno od onoga, što je imao. Izvanjska, materijalna žrtva potvrđivala je unutarnju spremnost da se Tvorcu da sve, i to je čovjeka činilo harmoničnim.
Pagani su idolu kao žrtvu prinosili prvorođenčad, i ta procedura gubitka najdragocjenijeg omogućavala je plemenu da preživi u ta žestoka vremena. Od vremena Abrahama sam fakt prinošenja žrtve svog djeteta zamijenjen je spremnošću da se Bogu kao žrtva prinese ono najdragocjenije. Unutarnja spremnost da se žrtvuje zamijenila je samu žrtvu. Suvremena civilizacija postala je humana i kao žrtvu Bogu ne prinosi ništa, osim novca. Međutim, prinoseći žrtvu, ljudi računaju na nagradu u budućnosti. Na taj način, žrtva postaje kupovina blagostanja. Ljudi su navikli samo tražiti od Boga, zaboravljajući na to, da, najprije treba dati. Mnogi ne razumiju da su bolesti ili nevolje prinudne žrtve, koje je Bog uzeo. Unutarnji protest obezvređuje njihov značaj, i tada ponovo dobivamo bolesti i nesreće, samo u sve većoj mjeri, sve dok ne naučimo prinositi žrtve.
Žrtva je oprostiti onome tko nas je povrijedio. Žrtva je voljeti sebe i druge sa svim njihovim manama. Također, žrtva je i voljeti svijet sa svim njegovim nedostacima. Ljubav je najveće bogatstvo na svijetu. Iskrena ljubav, usmjerena k Bogu, zajedno s osjećajem dubokog poštovanja i zahvalnosti – to je najveća žrtva, koju je moguće prinjeti. Kada je Krist učio ljude da vole one, koji su ih izdali, uvrijedili ili ponizili, on ih je, zapravo, učio da prinose žrtvu Bogu. Najvažniju žrtvu – kroz očuvanje i davanje ljubavi.
Ako se zamislimo, glavni svjetionici u našem životu zapravo jesu Božije zapovijedi. Onaj koji ne voli svoje roditelje, neće voljeti sebe. Onaj koji nije oprostio voljenoj osobi, neće biti u stanju voljeti sebe. Nemoguće je, prekršivši jednu zapovijed, pridržavati se ostalih. Ako na drugog čovjeka gledamo s interesom, želeći da ga pokrademo ili prevarimo, ne može se govoriti o ljubavi prema njemu. Takav odnos prema ljudima vodi do siromaštva duše.
Osnovni svjetionik za svakog čovjeka je odnos prema Bogu. Već nekoliko tisuća godina ljudi znaju da je u osnovi jednoboštva ljubav prema Bogu, ali tradicionalno su svi navikli da od Boga samo traže – zdravlje, pomoć i najrazličitije blagodati. Ranije su sve religije zahtijevale prinošenje žrtvi. Čovjek nije samo tražio od Boga, već je bio spreman i da da puno od onoga, što je imao. Izvanjska, materijalna žrtva potvrđivala je unutarnju spremnost da se Tvorcu da sve, i to je čovjeka činilo harmoničnim.
Pagani su idolu kao žrtvu prinosili prvorođenčad, i ta procedura gubitka najdragocjenijeg omogućavala je plemenu da preživi u ta žestoka vremena. Od vremena Abrahama sam fakt prinošenja žrtve svog djeteta zamijenjen je spremnošću da se Bogu kao žrtva prinese ono najdragocjenije. Unutarnja spremnost da se žrtvuje zamijenila je samu žrtvu. Suvremena civilizacija postala je humana i kao žrtvu Bogu ne prinosi ništa, osim novca. Međutim, prinoseći žrtvu, ljudi računaju na nagradu u budućnosti. Na taj način, žrtva postaje kupovina blagostanja. Ljudi su navikli samo tražiti od Boga, zaboravljajući na to, da, najprije treba dati. Mnogi ne razumiju da su bolesti ili nevolje prinudne žrtve, koje je Bog uzeo. Unutarnji protest obezvređuje njihov značaj, i tada ponovo dobivamo bolesti i nesreće, samo u sve većoj mjeri, sve dok ne naučimo prinositi žrtve.
Žrtva je oprostiti onome tko nas je povrijedio. Žrtva je voljeti sebe i druge sa svim njihovim manama. Također, žrtva je i voljeti svijet sa svim njegovim nedostacima. Ljubav je najveće bogatstvo na svijetu. Iskrena ljubav, usmjerena k Bogu, zajedno s osjećajem dubokog poštovanja i zahvalnosti – to je najveća žrtva, koju je moguće prinjeti. Kada je Krist učio ljude da vole one, koji su ih izdali, uvrijedili ili ponizili, on ih je, zapravo, učio da prinose žrtvu Bogu. Najvažniju žrtvu – kroz očuvanje i davanje ljubavi.
Izvor: alternativainformacije.com/http://www.6yka.com
Nema komentara:
Objavi komentar