nedjelja, 2. travnja 2017.

Lako je biti žrtva, ajd’ ti budi heroj svog života!

Mogu li te nazvati?, pisalo je u malom oblačiću podno njezinog imena. Možeš naravno. Ali ajde da se čujemo navečer, imat ću više vremena. Ajmo u 21, kod tebe će to biti 22 sati. Može? Može, draga.               Željela sam je čuti. Nisam dugo. Valjda od posljednjeg razgovora prije nekoliko mjeseci.
Tada smo obje vodile neke svoje unutarnje bitke i previranja, tada smo obje, svaka na svojoj strani svijeta izgovarale ono što je željela čuti ova druga. Ona je tada radila posao koji je, kako sama kaže morala raditi, a koji nije voljela, uz to bila u vezi koja ju nije ispunjavala i u kojoj nije vidjela budućnost. Ukratko, doimala se nesretna i izgubljena.

Da vam nešto kažem. Nikada se nikome nemojte opravdavati za svoju sreću i svoj uspjeh. Nikada. Pa bila to vaša najbolja prijateljica ili prijatelj, vaša rođena sestra ili brat, muškarac ili žena s kojom živite. I nikada nikome nemojte šutjeti, skrivati se iza zavjese prosječnosti, umanjujući tako ono što radite i ono što jeste.
Ja sam to učinila nekoliko puta, i svi su mi se puti odbili u glavu, čineći me tako hladnijom, čak licemjernijom nego da sam toj osobi otvoreno rekla. Draga sretna sam, ako ti nisi, zar i ja moram biti nesretna?!
Ne, ja to nisam učinila. Ne znam zašto. Valjda zato jer sam mislila da sam svima njima, pa tako i njoj, dužna svoju tugu, svoje suze. Valjda zato jer sam mislila da će me voljeti više ako budem poput nje, ako je podržim u njezinoj žrtvi, njezinom očaju, ako je poguram još dublje u nju, i ako joj olakšam, tako da joj navedem bar stotinu razloga, istinitih, lažnih zar je bitno, i ako joj kažem da nije ona kriva za ono što joj se događa (i nikada nije ni bila) nego je do svijeta. Prokletog svijeta koji nas uništava i koji radi od nas najveće živuće žrtve. One koje su još uvijek žive, ali koje lagano umiru. Iznutra.
Kako je lako postati žrtva vlastitog života. Ma ne možete ni zamisliti kako je to lako. Puno lakše nego išta drugo u životu. Ide to nekako samo od sebe, ko’ podmazano.

Otvoriš oči, uvučeš dah, navučeš masku, posrkaš kavu na tašte, zapališ cigaru, upiješ sve negativne slike svijeta, spremiš se vješto izbjegavajući ogledala, stisneš zube, stisneš kvačilo, kreneš, izbjegneš sebe, al’ ne izbjegneš gužvu, odradiš to što imaš, često preko one stvari, ljutito i rezignirano u isto vrijeme, izgubiš živce, izgubiš tih osam sati, baciš ih u vjetar, nepovratno, skupiš stvari, skupiš boli, vratiš se otkud si krenuo i onda staneš, izdahneš. Presječe te bol u duši.
Otvori se rupa u tebi u koju bi nešto željelo ući. Nešto drugačije, sretnije, potpunije. Ali tamo ne uđe ništa jer tamo već odavno nema mjesta, tamo se već odavno nalazi toliko toga, toliko onog “Ja to ne mogu” i toliko onog “Ja to ne znam” da bi trebalo još stotinu rupa da se isprazni sve ono što NE valja, što žulja i steže.
Pa da se napravi jedna nova rupa. Puno veća, koja bi primila samo ono “Ja to mogu” i “Ja to znam”. Ono pozitivno, ono uporno i ono borbeno koje živi u nama, ali ne živi s nama. Gdje smo pogriješili? Kada smo se pomirili s punim rupama ničega? Kada smo se odučili za ulogu žrtve, a ne heroja? Zbog koga i zašto?

Posljednji put kada smo se čule rekla mi je ovo “Osjećam se užasno jer ne mogu raditi ono što volim, jer ne mogu govoriti ono što mislim, osjećam se kao da ne mogu disati.” Boljelo me njezino NE u samo nekoliko minuta. Boljele su me njezine NE ispunjene rupe. Poslušala sam je. Utješila na svoj način. Ohrabrila, pogurala malo naprijed. Rekla sam joj da sam tu, i da na mene uvijek može računati, ali ono što sam joj ostala dužna reći reći jest to da prije svih ostalih, ona mora naučiti računati samo na sebe. Da, na sebe.                                                                                                                                                 Večeras smo se ponovno čule. Nisam znala što očekivati od razgovora pa sam očekivala ništa. Glas joj je bio drugačiji. Mekaniji, podatniji. Kako je govorila, meni se razvlačio osmijeh. “Draga moja, puno se toga dogodilo u ovih nekoliko mjeseci. Previše toga. I tebi, a i meni.”, prozborila je vrlo mirnim glasom.
Rekla mi je da se preselila u drugi grad i da je sretna. Da je propala veza danas iza nje, da je ispunjena novim poslom kojeg radi, ljudima s kojima se druži, da još uvijek žudi za sretnom vezom, ali zna da će i to doći, ukoliko bude otvorena i svoja. Ta je žena postala heroj svog života, pomislila sam u predahu između uzdaha. Sretna sam zbog tebe. “Zaslužuješ to i više od toga!”, prozborila sam vrteći u glavi njezinu priču i njezin trnovit put.
Da. Mogla je odustati, imala je sve moguće karte za odustajanje, ipak nije. Sretna sam da nije. Samo ona zna što ju je prenijelo sa strane žrtve na stranu heroja… Samo ona zna…
Koliko je u vama rupa? Danas? Koliko će ih biti sutra? Ima li ih uopće i čime su ispunjene? Pogledajte žene oko sebe. Žene koje kao da su predodređene za ulogu žrtve, koje kao da žude za time. Žene koje imaju naglašenu potrebu biti nesretne i naći će bezbroj razloga kako bi održavale svoje stanje nesreće. Žrtva se uvijek vraća u svoj brlog. Žrtva ne voli biti sama zato privlači druge žrtve u svoj život stvarajući tako prividnu toplinu i sigurnost.
Žrtva će voditi računa o svemu i svima, a ponajmanje o sebi samoj. Ustrajat će u mučeništvu, veličati dobrotu koja prelazi granice zdravog razuma. Neke će žrtve otići toliko daleko da će zavoljeti svoju nesreću. Molim vas, ukoliko imate takvu osobu u svojoj blizini, zastanite, dobro je pogledajte, pokušajte se staviti u njezinu kožu, ne osuđujte, razumite je. Nemojte joj okrenuti leđa, pustiti da pliva u svojoj nesreći. Takvoj se osobi treba pomoći. Treba je ohrabriti. Ohrabrite je! Potaknite da otvori svoje vlastite oči, da ne gleda život tuđim očima.
Neprestano slušam da trebamo biti realni. Da trebamo stajati čvrsto na zemlji, a ne u oblacima. Slažem sa time. Donekle. Ali ima jedan problem s tim realizmom kojeg nam nameću. Realizam nas nigdje ne odvodi. On nas drži na mjestu. Kada danas pogledam iza sebe shvaćam da sam uvijek bila sve ostalo, samo ne realna. Realizam je često izgovor za pesimizam. A izgovora u životu ne bi trebalo biti.
Ljudi dragi. Počnite raditi. Ne razmišljajte. Radite. Radite zbog sebe. Radite ono što volite. Ono što vas pokreće. Osvojiti sebe veći je zadatak od osvajanja drugih. Molim vas, nemojte se bojati herojstva. Nemojte se bojati osjetiti ono što još nikada niste. Nemojte se bojati pogriješiti jer samo žrtve ne griješe, one su vječito u pravu.

I ono najbitnije. Ne gledajte druge. Ne uspoređujte se s drugima. Napravite najbolje što možete, s onim što imate. Probudite zaspalog heroja u sebi. Zagrlite život. I vjerujte u sebe! Ako ne vjerujete počnite! Molim vas, nemojte se bojati vjerovati. Za početak dovoljno je samo to, da vjerujete. Sve ostalo će doći. Bez početka nema ničega.
I da vam još nešto kažem.
Za biti žrtva, bez brige, nećete morati učiniti ništa.

Za biti heroj, duboko udahnite, morat ćete učiniti sve.                                                                         Sretno na putu, vaša Ingrid! ingriddivkovic.com – Izvor: Atma.hr/preuzeto sa.motivacioneprice

Nema komentara:

Objavi komentar