Sjedile smo kod nje i pile kavu, kada je njen petogodišnji sin dotrčao i htio je nešto reći.
Umjesto da prekida naš razgovor, on je jednostavno stavio ruku na njenu ruku i počeo čekati. Ona je, također, stavila svoju ruku povrh njegove i nastavila razgovor sa mnom.
Misao između nas dvije je bila završena, i moja prijateljica se okrenula prema djetetu da ga posluša. Bila sam oduševljena. Tako jednostavno, tako nježno. Ova gesta je bila pun poštovanja. Dječaku je trebalo nekoliko sekundi čekanja da majka završi rečenicu, poslije čega je ona svu svoju pažnju smirena obratila na njega.
Ispričala sam ovo svom suprugu, i odmah smo usvojili ovu tehniku.
Objasnili smo djeci, ako treba nešto reći, a netko već priča, oni jednostavno trebaju staviti svoju ruku na našu i malo sačekati. Minimum vremena i malo prakse- i djeca su nas prestala prekidati u razgovoru.
Ne trebaju grube fraze poput: “Ne prekidaj!” ili “Ne upadaj u riječ!” Samo lagani dodir ruke. I ništa više, a tako mnogo! Izvor:uspesnazena.com/ Atma.hr
Nema komentara:
Objavi komentar