Reaktivni um i nagomilani obrambeni mehanizmi uzrok su gubitka kontrole nad životom i zdravljem
Između riječi kojima deklariramo odluke i njihovo provođenje u djelo uvijek se ispriječi neosjetni i nesvjesni otpor. Riječi više zapravo nemaju značenja i ta svojevrsna nemoć da svoje živote odlučno promijenimo u skladu sa željama i planovima postaje problem civilizacijskih razmjera.
Obabiremo sanjarenje i veći dio života provedemo nesvjesno, u mislima, ne u vanjskom svijetu. Zato se, recimo, volimo sjedeći u naslonjaču identificirati s često imbecilnim likovima iz reality showova, živjeti tuđe izmišljene živote. To je san u snu.
Razlog tome je podsvjesno programiranje koje se zbilo zbog niza okolnosti, od urođenih sklonosti, genetskog make-upa, kućnog odgoja, okoline, raznih suptilnih oblika propagande i utjecaja Kaosa, naizgledne nasumičnosti. Prva je manifestacija problema nerazumijevanje činjenice da je svijet poput Legolanda, crno-sivo-bijeli mozaik kockica u kojem svaka od njih ima svoje mjesto. I vijek trajanja. Kako smo preblizu tom mozaiku, ne možemo ga sagledati. To može samo netko tko se odmakne dovoljno daleko da vidi cijelu sliku. I to je moguće jedino širenjem svijesti.
A ta govori da je Priroda svakom živom stvoru dala oruđe za preživljavanje. Nekima pamet, ljepotu, umjetnički dar, zanatsku vještinu, fizičku snagu, hrabrost, šarm, a drugima podlost, prefriganost, lažljivost, nedostatak morala, pohlepu, bezobzirnost i agresivnost. Tigar je moćan, silovit i usamljen, a kameleon mijenja odlično boje i tako preživljava. Kao i ljudi. Razbjesniti se radi toga što nam se čini da je netko dobio ono što pripada nama i ludovati jer je loša osoba je posve besmisleno. Izbezumljeno prozivati pokvarene političare, tajkune, bankare, suce, advokate je još besmislenije. Takva snažna projekcija izvan sebe sužava svijest, potiče frustracije i uništava kvalitetu života. Bez ikakva izgleda da nešto promijeni u mozaiku.
U Bhagavad Giti piše da će čovjek, prosvijetljen ili ne, slijediti svoju prirodu, a prilično je jasna i biblijska prispodoba o ocu, sinovima i talentima. Ljudi jesu ono što jesu i slijede program koji njihova kockica predstavlja.
Poanta je u tome da prihvatimo ono što jest jer je sadašnja situacija posljedica nebrojenih detalja iz prošlosti i ona je, dok traje, neumitna ovakova kakva jest. Prihvaćanje onog što jest nije predaja nego mudrost. Prihvatite i sebe, ali i druge u svojoj nesavršenosti. Tada će i vrijeme vaše kockice doći.
Da trebate mijenjati svijet bili biste u poziciji da to možete. Ideju čije je vrijeme došlo ne može ništa zaustaviti niti išta može progurati ideju čije vrijeme nije došlo. Isto vrijedi za ljude. Ima više načina deprogramiranja od negativnih programa koji iskrivljavaju našu sliku svijeta. Ja u praksi najčešće koristim subliminalne poruke, ali i mnoge druge metode. Primjerice, ritam disanja pomaže u kontroli razine kisika u krvi, dakle emocija, a poznata Weilova metoda disanja kod problema sa strahovima uzeta iz indijske pranajame samo je vrh ledenjaka ispod kojeg se krije niz drugih ritmova disanja povezanih uz nizove prirodnih brojeva. Svjesno hodanje ako je prilagođeno urođenom ritmu pojedinca ostavlja kao dominantne samo misli koje su od bitne važnosti za njegov život, eliminirajući čitav spektar suvišnih signala iz njegove moždane kore. Svaki dio jezika je namijenjen kontroli drugog dijela neurofiziologije kao i nos, izvana i iznutra. I položaj očiju je značajniji nego možemo slutiti. Već sam osjećaj dodira tkanine na donjem dijelu leđa proizvodi neočekivane mentalne, ali i fizičke reakcije. Zapanjujuće je da su kineska, indijska, japanska i južnoameričke civilizacije prepoznavale fine prirodne ritmove koje danas počinjemo razumijevati u terminima moderne matematike. U novije vrijeme smo sve bliži zaključku da neke jednostavne vježbe iz dzogchen meditacije mogu aktivirati tzv. „Božji modul“ u mozgu.
U iznimnim okolnostima sam osobno provodio modificirani tretman E.M.D.R., kada su podsvjesni programi posebno žilavi. Kako vele newageri, kada su „latentni karmički otisci“ prejaki. Zanimljivo je da sam sličan princip djelovanja svojedobno pronašao u 101 stihu drevnog spisa Gorakhsataka. Dobra ilustracija automatskog prihvaćanja kao posljedice deprogramiranja jest svjedočanstvo: …Htio bih usput napomenuti da sam sinoć bio jako nervozan i napet zbog današnjeg puta i nikako da zaspim. Pa sam počeo slušati vaš CD i nakon nekih 5 minuta zaspao ko mala beba… Za ovako brzo gašenje misaone groznice je potrebno gotovo trenutno spajanje s Kozmičkom Majkom.
Mnogo je šokantniji primjer žene iz Zagorja koja je umirala od pušačkog karcinoma pluća. Kada je već primala maksimalni dozvoljeni broj flastera protiv bolova, a oni se nisu smanjivali njen mi se suprug obratio za pomoć. Dva tjedna nakon što je počela terapijom koja je uključivala nekoliko pristupa bolovi su posve nestali i nisu se vraćali do njene smrti tri mjeseca kasnije. Njen me suprug potresen nazvao u 2 sata ujutro i ispričao tu nevjerojatnu priču koja je samo potvrdila da je imala uvid koji joj je omogućio potpuno prihvaćanje stvarnosti kakva jest. Potpunim izostankom otpora, patnja je nestala.
Dakako, takovi su slučajevi rijetki, ali se javljaju u obliku poboljšanja i izlječenja i kod najtežih oboljenja, od karcinoma do Crohna, od strahova do ulceroznog kolitisa. Rat koji se zove Život uvijek na kraju gubimo, ali pojedine bitke možemo dobiti.
Zato, kao podsjetnik, uvijek rado citiram sv. Franju Asiškog: ‘Bože, daj mi hrabrosti da promijenim ono što mogu promijeniti, daj mi snage da prihvatim ono što se ne može promijeniti, a najviše od svega, daj mi mudrosti da razlikujem prvo od drugoga.’
Autor: Drago Plečko preuzeto sa: atma.hr
Nema komentara:
Objavi komentar