U principu, na pitanje kako biti srećan odgovaraju sve svjetske religije. Treba samo razumjeti. Ako to čovjek ne razumije tada u skladu sa tim ne može ni biti srećan. Evo zamislite dobili ste to o čemu ste maštali. Čovjek je maštao o novcu daju mu milion dolara: Izvoli. A kroz nedjelju dana su ga kaznili. Sreća se završila. Zato što sreća za njega nije novac, već mogućnost da nešto izgradi, uzajamno djeluje, to je odavanje energije, razviće i slično.
Tako, kada čovjek odaje energiju i razvija se to je sreća. Ako je njegova energija, njegov razvoj usmjeren na sve veću vezanost za spoljašnji svijet, za požudu, za voljenu osobu, seks, tada on u početku osjeća sreću. Vezanost raste, sreća se pretvara u strah. Vezanost raste, strah se pretvara u Ijubomoru, mržnju, uninije, i što više raste vezanost on sve više postaje nesrećan. Spolja je srećan ali je nesrećan unutra. Zato vezanost lišava čovjeka mogućnosti da bude srećan pri svakom spoljašnjem posjedovanju.
Isto je i sa sposobnostima i sa radom. Dobio je dobar posao, dobio je visoku zaradu, prelijepe perspektive … uzeo je još i veliki kredit. Tad odjednom pomisli otpustiće me sa posla, javlja se strah. Na poslu su napravili odabir strah se udvostručuje „ja se ne mogu riješiti svega i kredita“ itd, itd. Počinje loše da radi strah parališe energiju. Postaje još iskompleksiraniji, traži krivce itd, itd. Što više bude imao, to će mu bolnije biti to da izgubi. Sjetite se kada je 2008. bila kriza jedan od najbogatijih Ijudi u Njemačkoj jedan od vlasnika koncerna Folksvagena bacio se pod voz, jer su za neki procenat pale akcije.
Zato istinska sreća nije u nedostatku svega kako mnogi shvataju. Religija kaže odbaci sve i budi srećan. Istinska sreća je u tome da mi možemo posjedovati različite aspekte čovječije sreće ne zaviseći od njih. Koliko ja ne zavisim od njih toliko mogu i da ih imam. Koliki je osjećaj Ijubavi unutrašnje nezavisnosti koji je u principu povezan sa pojmom vjere, Ijubavi i moralnih osobina, koliko je toga u meni toliko ja mogu imati spolja. Ako Ijubav iz moje duše nestaje, tada energije nema tada izvinite i pojam sreće treba spolja da se sužava. To jest Ijubav u duši, i visoke karakterne crte su fundament naše sreće. Koliko je obimna naša duša, toliko može biti zdravo tijelo i toliko možemo imati srećnu sudbinu.
Još jedna važna nijansa koju želim da kažem. Mi živimo stereotipom i navikli smo da govorimo da „u grob sa sobom čovjek ništa ne odnosi, u grobu nema džepova“. Potpuno ispravno tvrđenje ono se odnosi na materijalne aspekte. Novac sa sobom u grob ne možeš ponijeti, to je još u Bibliji rečeno, čovjek sakuplja, sakuplja a već sjutra će umrijeti. I rečeno je: „Ne sakupljajte sebi blaga na zemlji već sakupljajte sebi blago na nebu. „
Šta znači sakupljajte sebi blago na nebu? Podrazumijeva se da je to Ijubav prema Bogu, no kako izgleda Ijubav prema Bogu. Prosto pojam Ijubav je stvar koja nije sasvim razumljiva mnogim, niko ne može da odgovori tačno na pitanje: Šta je Ijubav? Ljubav jedne osobe prema drugoj može dovesti do toga da se jedan razboli kako se kaže: „Isušila ga Ijubav. „. Što se strasnije čovjek veže što je njegova duša jače vezana za sve, to će Ijubav za njega biti štetnija, on osjeća sreću i istovremeno shvata da će je izgubiti. To jest, kada je Ijubav vezanost to nije sreća.
Zašto Hristos govori molitvu „Oče naš“ jer je Ijubav prema Bogu kao Ijubav prema roditeljima, ona je lišena tog energetskog aspekta. Ijubav prema Bogu je bogosluženje, obožavanje, poštovanje služenje, poštovanje volje Svevišnjeg i kada je tako doživljavamo to je osjećaj Ijubavi, tada kod nas nema koristoljubljivog momenta. Jer osjećaj Ijubavi kako ga mi osjećamo podrazumijeva dobijanje užitka. A Ijubav prema roditeljima je sreća samo zato što su te donijeli na svijet i sreća zato što im možeš biti zahvalan.
Još jedan važan moment. Pojam Ijubavi prema Bogu nije skroz samo osjećanje koje odajemo. Sjećam se kad sam 1995. godine bio u Njujorku i tamo je bila grupa Ijudi koji su rekli: „Treba da spasimo cio svijet. Hajde da Ijubav pošaljemo svugdje, Ijubav i svjetlost, i spasićemo cio svijet. “ Osjetio sam da tu nešto nije uredu. Ako želiš čovjeku da pomogneš ne treba da mu daješ energiju. Jer je đavo biće koje se puni energijom na štetu Ijubavi.
Dakle, ne treba slati Ijubav, treba osjećati Ijubav prema drugoj osobi, a Ijubav kao energiju ne treba slati. Jer se možeš prosto istrošiti. Zašto se čovjek zaljubljuje samo u mladosti? Jer je Ijubav ogromna potrošnja snage i kada mi nekoga volimo, tada ponekad ide preopterećenje svega. Ako Boga volimo kao čovjeka, kod nas se mogu pojaviti zdravstveni problemi. Jedna čelija voli drugu, ali ako ćelija počne voljeti cio organizam kao drugu ćeliju umrijeće zbog gubitka energije.
Dakle, Ijubav prema Bogu ne izgleda kao Ijubav prema čovjeku. Veoma lijepo mi je na sajtu napisala jedna žena da Ijubav nije skroz osjećanje. Da, Božanska Ijubav stvarno nije sasvim samo osjećanje. Jer Božanska Ijubav je izlazak iza predjela toga što se zove osjećanje. A Ijudska Ijubav je više energija, to je vezanost u nekom stepenu, to je potraga za uživanjem, zadovoljstvom, i požrtvovanje, ali aspekti dobijanja Ijudske Ijubavi često prevazilaze aspekte odavanja. Ljubav prema Bogu nije samo bogosluženje služenje, poštovanje Božije volje. Ijubav prema Bogu je istovremeno raskrivanje svojih duševnih kvaliteta.
Kada čovjek služi u pozorištu on ulazi u to stanje on se ujedinjuje sa pozorištem, osjeća sebe jedno sa njim, isto kao čovjek koji služi u armiji. Kod toga ko služi Bogu isto se tako pojavljuje osjećaj jedinstva sa Bogom, i raskrivanje Božanskih crta. Zato Ijubav prema Bogu u suštini nije samo to osjećanje koje mi dajemo. Ijubav prema Bogu je i stvaranje u sebi duševne harmonije. To je milosrđe, saosjećanje prema Ijudima i živim bićima. To je umjeti biti iskren, umjeti biti hrabar, umjeti biti požrtvovan i nezavistan. To je umjeti biti jednostavan, to je umjeti sjećati se dobrog i ne zadržavati unutra uvrede i osude. To je prevazilaženje pohlepe, zavisti, koristi, gnjeva, prevazilaženje požude. Zato je srećan čovjek kod koga je u duši Ijubav koja ne zavisi ni od čega. Ljubav prema Bogu je Ijubav prema vječnosti a vječnost se ne gubi.
Zato kada čovjek shvata da takava osobina kao Ijubav prema Bogu treba da prisustvuje u duši, kada shvata da to podrazumijeva poštovanje Božije volje i raskrivanje svojih boljih karakternih crta u principu to je sreća koja se ne može oduzeti.
Mi nosimo sa sobom u grob ogromno bogatstvo ili obrnuto gubitak. Svaki čovjek nosi sa sobom u grob svoj karakter: blagorodnost, Ijepotu duše, ili obrnuto osiromašenje duše i lakomost. Taj prtljag se nigdje od nas ne odvaja. Zato mi nosimo u grob naš karakter, našu Ijubav, njezin nedostatak ili malu količinu nje. Zato taj čovjek koji se brine o svojoj duši ko se brine o poboljšanju, razvoju svog karaktera taj čovjek nije samo srećan u životu, već je srećan i izvan predjela svog života, on je već srećan i u drugoj dimenziji, gdje odlazi njegova duša. I u novom životu on će biti srećan, jer čovjek koji je nakupio duševna bogatstva on ih ne rasipa. Prije ili kasnije ih opet mora primijeniti.
Uzgred, u Bhagavad giti se lijepo govori o tom da ti Ijudi koji izgledaju slabi i postojani a pokušavaju naći put prema Bogu oni se prije ili kasnije nagrađuju. Slaboj osobi koja uprkos tome pokušava uvijek prije ili kasnije pomognu odozgo.
Zato čovjek koji želi da bude srećan u životu treba da nauči da bude srećan. To je u prvom redu da se brine o svojoj duši, to je ispravno vaspitavanje karaktera. To je da se ispravno odnosi prema svijetu, to je sopstveni razvoj u svim odnosima, a da ne zavisi od spoljašnjih aspekata sreće.
U tom smislu upravo proljećnim postom mislim da ako čovjek ima probleme može ih riješiti ne postom od 40 dana nego recimo od 2 mjeseca: mart i april. A ako su veći problemi dodati još jedan mjesec: februar, mart, april. Dakle, proljećni post nije blago za tijelo, već prije svega za dušu. Ako se ispravno odnosi prema njemu to i jeste sreća. To je umjeti biti srećan, što svima želim.
S.N.Lazarev izvor:http://www.wellbeingacademy.net/
Nema komentara:
Objavi komentar