Bio jednom starac u jednom selu, vrlo siromašan, ali čak su i kraljevi bili na njega ljubomorni, jer je imao predivnog bijelog konja. Takav konj nikada prije nije viđen – njegova ljepota, njegova velika gracioznost, njegova snaga. Kralj je tražio tog konja i nudio ogromnu svotu, ali starac bi odgovarao: „Ovaj konj nije za mene konj, on je osoba, a kako možete prodati osobu? On je prijatelj, on nije imovina. Kako možete prodati prijatelja? Ne, to nije moguće.“ Čovjek je bio siromašan i bilo je svakojakih iskušenja, ali nikada nije prodao konja.
Jednog jutra je otkrio da konj nije u štali. Okupilo se cijelo selo i svi su rekli: „Budalasti starče, mi smo već ranije znali da će ti jednom konj biti ukraden. A ti si tako siromašan – kako bi mogao da zaštitiš tako skupocjenu stvar? Bilo bi bolje da si ga prodao. Mogao si postići koju god cijenu si htio, svaka i najviša cijena, bila je moguća. I sada konja nema. To je prokletstvo, zla sreća.“
Starac je rekao: „NE PRETJERUJTE, RECITE SAMO DA KONJ NIJE U ŠTALI. TO JE ČINJENICA, SVE OSTALO JE PROSUĐIVANJE. KAKO MOŽETE ZNATI DA LI JE TO ZLA SREĆA ILI NIJE? PO ČEMU SUDITE?“
Ljudi su rekli: „Ne pokušavaj da nas zavaraš. Možda nismo veliki filozofi, ali ovdje filozof nije ni potreban. Jednostavna činjenica je da je blago izgubljeno i to je zla sreća.“
Starac je rekao: „Ostati ću kod činjenice da je štala prazna i da konja nema. Drugo ništa ne znam – je li to zla sreća ili blagoslov – JER TO JE SAMO DIO. Tko zna što će da uslijedi?“
Ljudi su se smijali, mislili su da je starac skroz poludio. Oduvijek su sumnjali da je pomalo lud, inače bi prodao konja i živio u bogatstvu. A živio je kao drvosječa. Bio je vrlo star i još je sjekao drva, donosio ih iz šume i prodavao. Živio je iz dana u dan u bijedi i siromaštvu. Sada je bilo potpuno sigurno da je poludio.
Nakon 15 dana konj se jedne noći vratio. Nije bio ukraden, otišao je u divljinu. I ne samo da se on vratio, već je doveo sa sobom tuce divljih konja. Ponovo su se okupili ljudi i rekli: „Starče, bio si u pravu, a mi smo bili u krivu. To nije bila nesreća, dokazalo se da je to bio blagoslov. Žao nam je što smo navaljivali.“
Starac je na to rekao: „OPET PRETJERUJETE. RECITE SAMO DA SE KONJ VRATIO I DA JE S NJIM DOŠLO 12 KONJA – ALI NEMOJTE PROSUĐIVATI. TKO ZNA DA LI JE TO BLAGOSLOV ILI NIJE? TO JE SAMO DIO.“
Dok ne znate cijelu priču, kako možete prosuđivati? Pročitate jednu stranicu knjige, kako možete prosuđivati cijelu knjigu? Pročitate jednu rečenicu na stranici, kako možete prosuđivati cijelu stranicu? Pročitate samo jednu jedinu riječ u rečenici, kako možete prosuđivati cijelu rečenicu? ŽIVOT JE TOLIKO OGROMAN – SAMO JEDNA RIJEČ, DIO RIJEČI I VI STE PROSUDILI CIJELINU! CJELINU!!!
„Nemojte reći da je ovo blagoslov, to nitko ne zna. Ja sam sretan u svom neprosuđivanju, nemojte me ometati.“
Ovoga puta ljudi nisu mogli puno toga da kažu, možda je starac ponovo bio u pravu. Ostali su šuteći, ali u sebi su smatrali da je on u krivu. S konjem je došlo 12 prelijepih konja. Uz malo treninga moguće ih je pripitomiti i zaraditi mnogo novaca.Starac je imao mladog sina, samo jednog sina. Sin je počeo da trenira divlje konje i samo tjedan dana kasnije pao je sa divljeg konja i slomio noge. Ljudi su se ponovo okupili – ponovo su prosuđivali. Osuda se tako brzo javlja! Rekli su: „Bio si u pravu, ponovo se dokazalo da si u pravu. To nije bio blagoslov, to je bila nesreća. Tvoj jedini sin je polomio noge, a bio ti je jedina potpora u starim danima. Sada si siromašniji nego ikad.“
Starac je rekao: „Opsjednuti ste prosuđivanjem. Ne pretjerujte. Recite samo da mi je sin slomio noge. Tko zna da li je to nesreća ili blagoslov? – nitko ne zna. Ponovo samo dio, nikad ne dobivate više. Život dolazi u dijelovima, a prosuđivanje je usmjereno na cjelinu.“
Nakon nekoliko nedjelja država je ušla u rat sa susjednom državom i svi mladići iz grada su prisilno regrutirani. Samo starčev sin je ostao jer je bio bogalj. Ljudi su se okupili, plačući i jecajući, jer su iz svake kuće mladići prisilno odvedeni i nije bilo mnogo nade njihovog povratka, jer ih je napala velika država i borba je unaprijed bila izgubljena. Neće se vratiti. Cijeli grad je plakao i jecao i došli su do starca i rekli: „Bio si u pravu, starče! To je bio blagoslov. Možda je tvoj sin bogalj, ali je još s tobom. Naši sinovi su zauvijek otišli. Tvoj je barem živ i s tobom i malo-pomalo će se oporaviti. Možda će malo šepati, ali će biti u redu.“
Starac je ponovo rekao: „Nemoguće je razgovarati sa vama ljudi, vi stalno i stalno prosuđujete. Nitko ne zna! Kažite samo: vaši sinovi su bili prisiljeni da se pridruže vojsci, a moj sin nije na to bio prisiljen. Ali nitko ne zna da li je to blagoslov ili nesreća. Nitko nikada neće moći da zna. Samo Bog zna…“
Kada kažemo da samo Bog zna, to znači da samo potpunost zna. Ne sudite, inače nikada nećete moći postati jedno sa potpunošću, sa postojanjem, sa cjelinom. Bit ćete opsjednuti djelićima, naprečac ćete zaključivati na temelju malih stvari. Sufiji insistiraju na ovom: Nemojte se opterećivati time da postoje stvari koje su potpuno izvan vas – ali vi čak i o njima donosite sudove.
Kad osuđujete, prestali ste da rastete. Osuda označava kruto stanje duha, kretanje je prestalo, napor da se sazna više je prestao, napor da rastete je prestao. Već ste donijeli osudu i to je gotovo. Um uvijek želi da prosuđujete, jer kretanje donosi probleme – uvijek je rizično biti u procesu. Doći do zaključka znači da ste postigli cilj, više nema putovanja. Čovjek koji želi da putuje do konačnog treba kao polaznu tačku da postavi neprosuđivanje. To je vrlo teško, skoro nemoguće, jer um prosuđuje i prije nego što se snađete. Prije nego što ste uopće postali toga svjesni, um je presudio. Ali ako pokušate, malo-pomalo javljati će se suptilna svjesnost i onda će te moći da otpustite prosuđivanje. Ako otpustite prosuđivanje, postajete „religiozni“. Tada ne znate što je ispravno, a što pogrešno. Ali obični ljudi koje nazivate religioznima su ljudi koji sve znaju – što je dobro a što loše, što treba činiti a što ne treba. U sebi imaju sve Božje zapovjedi. Zato religiozni ljudi postaju tvrdoglavi. Njihovo putovanje je prestalo, više uopće ne rastu. Rijeka ne teče, postala je bara. Ako želite kretanje, rast – a bezgranično kretanje i rast su mogući, jer Bog nije statična točka, Bog je totalno kretanje života, postojanja – ako želite da koračate uz Boga, onda se morate stalno kretati. Morate stalno biti na putovanju.
Zapravo, putovanje nikada ne prestaje. Jedna staza se završava, druga se otvara, jedna se vrata zatvaraju, druga se otvaraju. Uvijek postoji još viši vrh. Došli ste do vrhunca i baš namjeravate da se odmorite misleći kako ste sve postigli i odjednom primjećujete da je viši vrh i dalje tu. Od vrha do vrha, to nikada ne završava, to je beskrajno putovanje – Bog je beskrajno putovanje. Samo zbog toga su oni koji su vrlo hrabri, toliko hrabri da ne brinu o cilju, već su zadovoljni putovanjem, samo da se kreću sa životom, da teku sa rijekom, da žive U TRENUTKU i rastu u njemu – samo su oni sposobni da hodaju uz Boga. Ljudi okrenuti cilju su mediokriteti, sva njihova dostignuća su osrednja. Što mogu da postignu? Mogu li postići najviše? Možete li vi doći do cilja – vi? Tada bi cilj bio manji od vas. Ne, cilj se ne može postići. U stvari, nema cilja i dobro je što nema cilja. Zbog toga je život besmrtan, jer će svaki cilj biti smrt. Onda više niste potrebni. Čovjek koji previše prosuđuje zaustavlja svoj rast u svim smjerovima. Kad se prosuđivanja nasele u vama, postajete nesposobni da vidite nešto novo. Prosuđivanja vam to ne dozvoljavaju, jer ih novo uznemiruje. Tada ćete živjeti zatvorenih očiju. Niste slijepi, nitko nije slijep, ali svi se ponašaju kao slijepci – moraju tako, jer su prosuđivanja tu. Ako otvorite oči, javlja se strah da ćete možda morati nešto vidjeti, nešto uračunati i možda ćete morati da promijenite sud. A prosuđivanje je tako udobno, smjestili ste se u kući i zaboravili put i putovanje, napor i stalno kretanje, opasnost i rizik. Zaboravili ste avanturu. Zatvorili ste se u malu kuću, ugodnu, udobnu. Sada se bojite da pogledate kroz prozor, držite ga zatvorenog. Sada se bojite da otvorite i vrata. Tko zna, neka strana činjenica bi mogla ući i poremetiti vašu udobnost, vašu prijatnost i sigurnost…
Osho
Izvor: karike.com
Nema komentara:
Objavi komentar