Davno sam na jednom blogu pročitala istinitu pričicu mlade Šveđanke Ane, a koju danas želim podijeliti s vama. Namijenjena je svima, a naročito mladim mamama i bakama.
Dakle, Ana je mlada trudnica pred porod, uređuje dječju sobu za svoju bebu. Na policu pored krevetića upravo stavlja staru knjigu s bajkama i razmišlja o tome kako joj je majka uvijek prije spavanja čitala tu knjigu. Ana se smješka dok prelistava sjećanja na Crvenkapicu, Snjeguljicu, Ivicu i Maricu, na sigurnost koje je tada osjećala jer je majka tu uz nju, sjeća se toplog majčinog glasa i obećava sama sebi da će svaku večer svom djetetu čitati iz knjige koju drži u rukama.
Onda je najednom obuzme topli osjećaj koji inače ima kada god posjeti svoju voljenu baku. Baka joj je također ponekad čitala priče, samo njene su bile dublje i toplije, taj osjećaj topline još je tu, zbog njega i danas lakše zaspi svaku večer. Jedino je problem što se ne sjeća ni jedne priče, samo zna da kad pomisli na njih osjeti veliku ljubav i poštovanje. Ana ispusti knjigu i odmah nazove baku želeći znati koje su to bajke bile.
Baka se samo nasmije i odgovori Ani: „Draga moja djevojčice, ja ti uopće nisam pričala bajke, dok sam te držala u naručju prije spavanja ponavljala sam ti mekanim glasom: Hvala ti, djevojčice moja, na toplini koju si mi donijela u život, toplinu koja me ozdravlja i pomlađuje, hvalati što tvoje tople mekane ručice griju moje stare obraze, hvala ti, hvala ti…. volim te, volim te…. Ljudima, draga moja, ne trebaju priče i bajke, sve što im treba, ma koliko godina imali, je mekani zagrljaj i toplo glas koji izgovara: Volim te!”
– Jasmina Boni
Nema komentara:
Objavi komentar