Tijekom mog pripremanja za promociju moje nove knjige, morao sam sebi kupiti cipele. Naravno, duže vrijeme sam se uporno protivio i raspravljao s organizatorima da idem bos ili da nosim svoje standardne sandale, koje uvijek nosim. Međutim, konačno su me uvjerili ugodni ljudi iz organizacije da ovoga puta moram konačno prihvatiti obuću. Dok sam se žalio kako moja stopala, poput mene, vole slobodu, otišao sam u najbližu trgovinu cipela u centru San Dijega. Trebao sam nanjušiti da mi Univerzum nešto sprema.
Na svom putu natrag do hotela, ugledao sam beskućnika, odrpanog, pocijepanog čovjeka, kako se gega na posred ulice. Definitivno mu je bila potrebna pomoć da prijeđe ulicu, te sam krenuo da mu pomognem i pomaknem ga s autoputa. Rekao mi je da je beskućnik i da je gladan. Srećom, u blizini je bio jedan restoran. Osoblje ovog restorana odmah je prepoznalo mog novog prijatelja, Kena, i reklo mi da su u prošlosti imali problema s njim. Zamolio sam konobara da razmotri činjenicu da je isti Bog prisutan i u njemu, kao i u Kenu, kao i u svima nama. Ken je dobio obrok po svom izboru i liepo smo razgovarali. Baš kao što je to rekla Majka Tereza: Svaki dan vidim Isusa Krista u svim njegovim potresnim maskama. Božanstvo je prisutno svuda. U svom razgovoru s Kenom ponadao sam se da će Ken uspjeti vidjeti sebe onako kako ga Bog vidi. Kada se smijao, Ken je u mnogome izgledao poput mene i vas.
Ne bih imao šanse da upoznam Kena, da mi nisu trebale te cipele. Moja stopala zaista vole slobodu, ali čak više od toga, ona vole koračati ka prilikama koje nam šalje naš Božanski Izvor da volimo jedni druge. Kao što duhovnjaci kažu: Sva Božja deca imaju cipele. Svi mi dobijemo cipele jednog dana…a naše duše će lako letjeti ka slobodi.
Nema komentara:
Objavi komentar