U principu, na pitanje kako biti sretan odgovaraju sve svjetske religije. Treba samo razumjeti. Ako to čovjek ne razumije tada u skladu sa tim ne može ni biti sretan. Evo zamislite,” dobili ste to o čemu ste maštali. Čovjek je maštao o novcu daju mu milijun dolara: “Izvoli”. A kroz nedjelju dana ga kazne. Sreća se završila. Zato što sreća za čovjeka ne smije biti novac, već mogućnost da nešto izgradi, uzajamno djeluje, to je odavanje energije i slično.
Tako, kada čovjek odaje energiju i razvija se to je sreća. Ako je njegova energija, njegov razvoj usmjeren na sve veću vezanost za vanjski svijet, za požudu, za voljenu osobu, seks, tada on u početku osjeća sreću. Vezanost raste, sreća se pretvara u strah. Vezanost raste, strah se pretvara u ljubomoru, mržnju, uninije, i što više raste vezanost ,on sve više postaje nesretan. Izvana je sretan ali je nesretan unutra. Zato vezanost lišava čovjeka mogućnosti da bude sretan pri svakom vanjskom posjedovanju.
Isto je i sa sposobnostima i s radom. Dobio je dobar posao, dobio je visoku zaradu, prelijepe perspektive … uzeo je još i veliki kredit. Tad odjednom pomisli: “Otpustit će me s posla”, javlja se strah. Na poslu su napravili odabir, strah se udvostručuje: „Ja se ne mogu riješiti svega i kredita“ itd, itd. Počinje loše raditi, strah paralizira energiju. Postaje još iskompleksiraniji, traži krivce itd, itd. Što više bude imao, to će mu bolnije biti to da izgubi. Sjetite se kada je 2008. bila kriza jedan od najbogatijih ljudi u Njemačkoj jedan od vlasnika koncerna Wolkswagena bacio se pod vlak, jer su za neki postotak pale akcije.
Zato istinska sreća nije u nedostatku svega kako mnogi shvaćaju. Religija kaže odbaci sve i budi sretan. Istinska sreća je u tome da mi možemo posjedovati različite aspekte ljudske sreće ne zaviseći od njih. Koliko ja ne zavisim od njih toliko mogu i da ih imam. Koliki je osjećaj ljubavi i unutrašnje neovisnosti koji je u principu povezan sa pojmom vjere, ljubavi i moralnih osobina, koliko je toga u meni toliko ja mogu imati izvana. Ako ljubav iz moje duše nestaje, tada energije nema, tada i pojam sreće treba izvana da se sužava. To jest ljubav u duši, i visoke karakterne crte su osnova naše sreće. Koliko je obimna naša duša, toliko može biti zdravo tijelo i toliko možemo imati sretnu sudbinu.
Još jedna važna nijansa koju želim da kažem. Mi živimo stereotipom i navikli smo da govorimo da „U grob sa sobom čovjek ništa ne odnosi, u grobu nema džepova“. Potpuno ispravna tvrdnja koja se odnosi na materijalne aspekte. Novac sa sobom u grob ne možeš ponijeti, to je još u Bibliji rečeno, čovjek sakuplja, sakuplja, a već sutra će umrijeti. I rečeno je: „Ne sakupljajte sebi blaga na zemlji već sakupljajte sebi blago na nebu”.
Što znači sakupljajte sebi blago na nebu? Podrazumijeva se da je to ljubav prema Bogu. No, kako izgleda ljubav prema Bogu? Jednostavno, pojam ljubav je stvar koja nije sasvim razumljiva mnogima, nitko ne može odgovoriti točno na pitanje: Što je ljubav? Ljubav jedne osobe prema drugoj može dovesti do toga da se jedan razboli, kako se kaže: „Isušila ga ljubav”.. Što se strasnije čovjek veže, što je njegova duša jače vezana za sve, to će ljubav za njega biti štetnija, on osjeća sreću i istovremeno shvaća da će je izgubiti. To jest, kada je ljubav vezanost to nije sreća.
Zašto Krist govori molitvu „Oče naš“? Jer je ljubav prema Bogu kao ljubav prema roditeljima, ona je lišena tog energetskog aspekta. Ljubav prema Bogu je bogosluženje, obožavanje, poštovanje služenje, poštovanje volje Svevišnjeg i kada je tako doživljavamo to je osjećaj ljubavi, tada kod nas nema koristoljubljivog momenta. Jer osjećaj ljubavi kako ga mi osjećamo podrazumijeva dobivanje užitka. A ljubav prema roditeljima je sreća samo zato što su te donijeli na svijet i sreća zato što im možeš biti zahvalan.
Još jedan važan moment. Pojam ljubavi prema Bogu nije skroz samo osjećanje koje odajemo. Sjećam se kad sam 1995. godine bio u New Yorku i tamo je bila grupa ljudi koji su rekli: „Trebamo spasiti cijeli svijet. Hajdemo ljubav poslati svugdje, ljubav i svjetlost, i spasit ćemo cijeli svijet“. Osjetio sam da tu nešto nije uredu. Ako želiš čovjeku pomoći ne treba da mu daješ energiju. Jer je đavao biće koje se puni energijom na štetu ljubavi.
Dakle, ne treba slati ljubav, treba osjećati ljubav prema drugoj osobi, a ljubav kao energiju ne treba slati. Jer se možeš jednostavno istrošiti. Zašto se čovjek zaljubljuje samo u mladosti? Jer je ljubav ogromna potrošnja snage i kada mi nekoga volimo, tada ponekad ide preopterećenje svega. Ako Boga volimo kao čovjeka, kod nas se mogu pojaviti zdravstveni problemi. Jedna stanica voli drugu, ali ako stanica počne voljeti cijeli organizam kao drugu stanicu umrijet će zbog gubitka energije.
Dakle, ljubav prema Bogu ne izgleda kao ljubav prema čovjeku. Veoma lijepo mi je na siteu napisala jedna žena da ljubav nije skroz osjećaj. Da, Božanska ljubav stvarno nije sasvim samo osjećaj. Jer Božanska ljubav je izlazak iza predjela toga što se zove osjećaj. A ljudska ljubav je više energija, to je vezanost u određenom stupnju, to je potraga za uživanjem, zadovoljstvom, i požrtvovanje, ali aspekti dobijvnja ljudske ljubavi često nadmašuju aspekte odavanja. Ljubav prema Bogu nije samo bogosluženje, poštovanje Božje volje. Ljubav prema Bogu je istovremeno razvijanje svojih duševnih kvaliteta.
Kada čovjek glumi u kazalištu on ulazi u to stanje, on se ujedinjuje s kazalištem, osjeća sebe jedno sa njim. Isto kao čovjek koji služi u vojsci. Kod onoga tko tako služi Bogu isto se tako pojavljuje osjećaj jedinstva sa Bogom i otkrivanje Božanskih crta. Zato ljubav prema Bogu u biti nije samo to osjećanje koje mi dajemo. Ljubav prema Bogu je i stvaranje u sebi duševne harmonije. To je milosrđe, suosjećanje prema ljudima i živim bićima. To je umjeti biti iskren, umjeti biti hrabar, umjeti biti požrtvovan i nezavisan. To je umjeti biti jednostavan, to je umjeti sjećati se dobrog i ne zadržavati unutra uvrede i osude. To je prevazilaženje pohlepe, zavisti, koristi, gnjeva, prevazilaženje požude. Zato je sretan čovjek kod koga je u duši ljubav koja ne ovisi ni od čega. Ljubav prema Bogu je ljubav prema vječnosti, a vječnost se ne gubi.
Zato kada čovjek shvaća da takva osobina kao ljubav prema Bogu treba da bude u duši, kada shvaća da to podrazumijeva poštovanje Božje volje i razvijanje svojih boljih karakternih crta, u principu to je sreća koja se ne može oduzeti.
Mi nosimo sa sobom u grob ogromno bogatstvo ili obrnuto gubitak. Svaki čovjek nosi sa sobom u grob svoj karakter: blagorodnost, ljepotu duše ili obrnuto osiromašenje duše i lakomost. Ta prtljaga se nigdje od nas ne odvaja. Zato mi nosimo u grob naš karakter, našu ljubav, njezin nedostatak ili malu količinu nje. Zato taj čovjek koji se brine o svojoj duši, koji se brine o poboljšanju, razvoju svog karaktera taj čovjek nije samo sretan u životu, već je sretan i izvan predjela svog života, on je već sretan i u drugoj dimenziji, gdje odlazi njegova duša. I u novom životu on će biti sretan, jer čovjek koji je nakupio duševna bogatstva on ih ne rasipa. Prije ili kasnije ih opet mora primijeniti.
Usput, u Bhagavad giti se lijepo govori o tom da ti ljudi koji izgledaju slabi i postojani, a pokušavaju naći put prema Bogu oni se prije ili kasnije nagrađuju. Slaboj osobi koja usprkos tome pokušava, uvijek prije ili kasnije pomognu odozgo.
Zato čovjek koji želi da bude sretan u životu treba da nauči da bude sretan. To je u prvom redu da se brine o svojoj duši, to je ispravno razvijanje karaktera. To je da se ispravno odnosi prema svijetu, to je osobni razvoj u svim odnosima, a da ne ovisi od vanjskih aspekata sreće. izvor:alternativainformacije/slika:
Nema komentara:
Objavi komentar