Nije vam jasno zašto vam se neke stvari događaju? Priča o Đingis Kanu ponudit će vam važne odgovore…

Priča o Đingis Kanu i njegovom sokolu sadrži dvije važne pouke za naš duhovni život. Čak i danas nalazimo da je Đingis Kanova ostavština impresivna. Ratovi su često motivirani nezasitnom glađu za novim teritorijima i bogatstvom, a također iskaljuju okrutnu odmazdu na onima koji odbijaju prihvatiti tuđe pravilo. Ratovi vođeni Đingis Kanom nisu iznimka i sigurno je da je on sebe vidio kao vladara svijeta (“Đingis Kan” zapravo znači “univerzalni vladar” ili “car u svemiru”).

Mora da je bio organizacijski i strateški genije jer je stvorio jednu od najdiscipliniranijih i djelotvornijih vojski u povijesti. Uspio je također zadržati osvojene teritorije tijekom svoga života. Osvojio je više zemalja nego Aleksandar Veliki. Njegov posjed obuhvaćao je većinu Kine; oborio je Bagdad na koljena, osvojio Poljsku i prijetio Beču. Perzija (današnji Iran) i Afganistan pali su mu u ruke, pa čak se i Moskva predala srčanim mongolskim jahačima koji su napali svojim lukovima i strijelama na svojim malim, brzim konjima.

Đingis Kan je također morao imati ogroman ego, ali je bio dovoljno pametan i obrazovan da zna kako učinkovito vladati. Da bi ujedinio svoje carstvo uveo je sofisticirani pravni poredak, kohezivan sustav pisanog jezika, državne reforme i vjerske slobode. U svoju vojsku prihvatio je budiste, kršćane, muslimane i plemena. Odobrio je ženama veća prava nego što je bilo uobičajeno u to vrijeme i teško kažnjavao lopove. Prije njegove smrti, carstvo mu se protezalo od Pacifika do Jadranskog mora.

Poput mnogih ljudi, Đingis Kanovi podređeni istomišljenici su sebe zamišljali centrom svemira, najvećim od ljudi, miljenicima bogova. Oni su tumačili svoju nevjerojatnu vojnu pobjedu tvrdeći da je Kan izabran od bogova da ujedini ljude u svijetu. Ali kasnije tijekom njegove zadivljujuće karijere dogodilo se nešto što je promijenilo ovaj pogled. Poslušajmo legendu koja se priča čak i danas oko vatre kazahstanskih pastira.Jednog ranog jutra, Đingis Kan i neki njegovi pratioci uzjahali su svoje konje za odlazak u lov. S njim je bio njegov omiljeni sokol. Iako su Đingis Kan i njegovi ljudi uobičajeno bili uspješni u svom lovu, toga dana nisu našli plijen. Čak ni sokol, koji je mogao vidjeti dalje na terenu od svog gospodara, nije mogao pronaći životinju za ulov. Do večeri veliki Đingis Kan je bio toliko razočaran da je poslao svoje drugove natrag u tabor, ne želeći pokazati svoje frustracije pred njima. Kada su njegovi ljudi otišli, Đingis Kan odluči nastaviti potragu u šumi. Bio je vrlo žedan i za vrijeme dugog, besplodnog lova popio je samo malo vode koju je nosio u svojoj boci. Nadao se da će pronaći rijeku.

Napokon je došao do velike stijene iz koje je kapala voda. Savladan svojom žeđi, uzeo je srebreni kalež kojeg je uvijek nosio sa sobom i stavio ga pod tok. Kada se čaša nešto više od pola napunila primakao ju je svojim usnama ali, prije nego što ju je mogao popiti, sokol, koji mu je kružio nad glavom, iznenada se strmoglavio, udario čašu i prolio vodu. Đingis Kan je bio uznemiren. Viknuo je naredbu sokolu i zatim se okrenuo da napuni čašu ponovno. Ali, kada je podigao čašu, u isti tren, sokol je opet napao. Svaki put kada je pokušao piti, njegov sokol se sručio s neba i oborio njegovu čašu na šumski pod.

Đingis Kana je preplavila ljutnja. Prokleo je sokola, te je rekao, iako je to bio njegov ljubimac, da će ga ubiti ako ponovno napadne. Osim ljutnje koju je osjetio zbog sokolovog napada, u pozadini uma velikog zapovjednika je bila zabrinutost da će ga njegovi ljudi vidjeti u nemogućnosti da kontrolira svoju pticu i smatrat će ga slabim. Zatim je Đingis Kan stavio srebrnu čašu pod kapljice vode i izvukao svoj mač.

Čim je sokol nasrnuo, Đingis Kan se protegao i zarinuo nož u sokolovo srce. Umro je na licu mjesta. Kada je Đingis Kan skrenuo svoju pozornost natrag na stijenu – jer je opet prolio njegovu vodu – vidio je da voda više ne kapa.

Ljutit, car je uzeo svoju čašu i popeo se na stijenu, tražeći izvor iz kojeg je voda došla. Kako je bio iznenađen kada je vidio da je izvor pun otrovnih zmija. Da je Đingis Kan popio zagađenu vodu, umro bi odmah. Orao je dokazao svoju privrženost i sačuvao mu život.

Shvativši to, Đingis Kan je počeo plakati. Vratio se na stijenu i pronašao mrtvog sokola. Podigavši ga na svoja prsa, poljubio ga je i odnio ga natrag u tabor. Kasnije je naredio zlataru da izlije zlatni kip sokola s raširenim krilima. Na jednom od krila Đingis Kan je uklesao slijedeći redak: “Što se učini iz ljutnje vodi samo u propast.” Na drugom, “Dobronamjernik je uvijek dobronamjernik – čak i kada ne vidimo da su njegova djela u našem interesu.” Ne znam koliko je to iskustvo promijenilo Đingis Kanovu politiku, ali očito je pred kraj života postao mudriji.

Napisala:Sacinandana Swami/slika:atma