Makedonski kralj Aleksandar došao je u jednu zabačenu, zlatom bogatu pokrajinu u Africi. Stanovnici su mu došli u susret i donijeli mu pune posude zlatnih jabuka i raznog voća.
“Jedite samo vi to voće, ja nisam k vama došao gledati vaša bogatstva, već da učim od vaših običaja”, govorio je kralj gostoljubivu svijetu. Tada ga povedu na trg gdje je njihov kralj donosio presude.
Upravo je naprijed stupio jedan građanin i govorio kralju:
“Ja sam, o kralju, od ovoga čovjeka kupio vreću pljeve i u njoj našao veliko blago. Pljeva je moja, ali ne i nađeno zlato, a ovaj čovjek koji mi je prodao vreću pljeve, neće sebi uzeti zlato. Reci mu, o kralju, da je uzme — jer to je njegovo!”
Njegov protivnik odgovori: “Ti se bojiš učiniti nepravdu, a ja da se ne trebam bojati takva što uzeti od tebe? Ja sam tebi s vrećom prodao sve što je u njoj, zato zadrži svoje! Reci mu, kralju, da je tako!”
Njegov protivnik odgovori: “Ti se bojiš učiniti nepravdu, a ja da se ne trebam bojati takva što uzeti od tebe? Ja sam tebi s vrećom prodao sve što je u njoj, zato zadrži svoje! Reci mu, kralju, da je tako!”
Kralj upita prvoga ima li on sina. On mu odgovori: “Da!”
Tada upita drugoga ima li on kćer, i taj mu potvrdi da ima.
“Pa dobro”, reče kralj, “obojica ste pošteni muževi: oženite svoju djecu zajedno i podajte njima nađeno blago kao vjenčani dar. To je moja presuda!”
Tada upita drugoga ima li on kćer, i taj mu potvrdi da ima.
“Pa dobro”, reče kralj, “obojica ste pošteni muževi: oženite svoju djecu zajedno i podajte njima nađeno blago kao vjenčani dar. To je moja presuda!”
Aleksandar se začudio kad je čuo kraljev pravorijek.
“Jesam li nepravedno presudio”, pitao je kralj, “da se ti tako čudiš?”
“Nipošto”, odvrati Aleksandar, “ali u našoj bi se zemlji drugačije presudilo.”
“A kako?”, pitao je afrički kralj.
“Obojica zavađenih”, uzvrati Aleksandar, “izgubila bi glave, a blago bi pripalo kralju.”
“Jesam li nepravedno presudio”, pitao je kralj, “da se ti tako čudiš?”
“Nipošto”, odvrati Aleksandar, “ali u našoj bi se zemlji drugačije presudilo.”
“A kako?”, pitao je afrički kralj.
“Obojica zavađenih”, uzvrati Aleksandar, “izgubila bi glave, a blago bi pripalo kralju.”
Tada afrički kralj sklopi ruke i upita:
“Sija li kod vas sunce? Daje li vam nebo još uvijek kišu?”
Aleksandar odgovori: “Da!”
“Sija li kod vas sunce? Daje li vam nebo još uvijek kišu?”
Aleksandar odgovori: “Da!”
Afrički će kralj na to: “To je tako zbog nedužnih životinja koje žive u vašoj zemlji: jer nad takvim ljudima ne treba sunce sjati niti im nebo kišu slati!”
izvor:Pripovijest iz pradavnih vremena. preuzeto sa:alternativainformacije slika:lokalno.mk
Nema komentara:
Objavi komentar