Osjetio sam da se ono na čemu sam stajao razbija podamnom, da tlo nestaje pod mojim nogama, da ono od čega sam živio ne postoji više i da moralno ja više nemam od čega živjeti. Moje pitanje, ono koje me je punih 50 godina vodilo samoubojstvu bilo je vrlo jednostavno, ono prebiva u duši čovjeka, od glupog djeteta do najmudrijeg starca. Bez njega život je nemoguć, kao što sam ja to iskusio.
Što će se dogoditi od svega onoga što ja danas radim, s onim što ću raditi sutra, što će se dogoditi s cijelim mojim životom, zašto moram živjeti, zašto željeti, zašto nešto činiti, ima li moj život smisao, smisao koji neće biti uništen neizbježnom smrću koja me čeka? Tijekom cijelog mog života moje srce vene u nekoj bolnoj zebnji. Taj osjećaj ne mogu drugačije nazvati nego traženje Boga.
Kad se čita gubi se pažnja. Da kažem one najvažnije misli. Ljudsko biće je vrlo kompleksno biće. Ako bismo pomatrali s točke gledišta psihologije ili sociologije ili biologije ili drugih nauka, onda bismo o čoveku razmišljali na možda drugačiji način, ali s teološke i filozofske točke gledišta, koliko god čovjek bio kompleksno biće, u čovjeku postoji jedna dimenzija, jedan aspekt njegovog postojanja koji ništa i nitko ne može zadovoljiti osim Boga.
-Tolstoj
Nema komentara:
Objavi komentar