Čovjek je oduvijek živio u nadi za budućnost, za raj koji je negdje daleko. Nikada nije živio u sadašnjosti – njegove zlatne godine tek trebaju doći. Time se zanosio jer velike se stvari tek trebaju dogoditi; sve će se njegove težnje ispuniti. Velika je radost bila u očekivanju. U sadašnjosti on je patio, bio je bijedan u sadašnjosti. Ali sve se to zaboravljalo u snovima, da će oni sutra biti ispunjeni. Sutra je oduvijek obećavalo.
Ali stanje se promijenilo. Staro stanje nije dobro jer sutra – ispunjenje njegovih snova – nikada se ne događa.
On umire nadajući se. Čak i u smrti, on se nadao budućem životu – ali nikada nije iskusio radost ili smisao. Ali to se moglo tolerirati. U pitanju je bilo samo danas; to će proći, a sutra mora doći. Propovjednici, mesije, spasitelji, svi su oni obećavali sva zadovoljstva – koja se ovdje ne odobravaju – u raju. Politički vođe, socijalni ideolozi, utopisti obećavali su isto – ne u raju već ovdje, na zemlji, negdje u dalekoj budućnosti. Kada društvo prođe kroz totalnu revoluciju tamo neće biti siromaštva, neće biti klasa, neće postojati vlade, samo apsolutno slobodan čovjek koji će imati sve što treba.
On umire nadajući se. Čak i u smrti, on se nadao budućem životu – ali nikada nije iskusio radost ili smisao. Ali to se moglo tolerirati. U pitanju je bilo samo danas; to će proći, a sutra mora doći. Propovjednici, mesije, spasitelji, svi su oni obećavali sva zadovoljstva – koja se ovdje ne odobravaju – u raju. Politički vođe, socijalni ideolozi, utopisti obećavali su isto – ne u raju već ovdje, na zemlji, negdje u dalekoj budućnosti. Kada društvo prođe kroz totalnu revoluciju tamo neće biti siromaštva, neće biti klasa, neće postojati vlade, samo apsolutno slobodan čovjek koji će imati sve što treba.
I jedni i drugi ispunjavaju iste psihološke potrebe. Onima koji su materijalisti, obraćali su se ideolozi, političari, sociolozi, utopisti, svima onima koji nisu toliko materijalisti obraćali su se vjerski vode. Ali objekt je bio potpuno isti: sve ono što možete zamisliti, o čemu možete sanjati, za čime čeznuti, bit će u potpunosti ispunjeno. S tim snovima, sadašnja bijeda čini se vrlo mala.
U svijetu je vladao entuzijazam, ljudi nisu bili depresivni. Depresija je suvremeni fenomen i pojavila se jer sada više nema sutra. Sve političke ideje propale su. Ne postoji mogućnost da bi ljudi ikada bili jednaki, ne postoji mogućnost da bi moglo doći vrijeme kada ne bi vlade posto jale, ne postoji mogućnost da se vaši snovi ispune.
To je izazvalo veliki šok. Istovremeno, čovjek je sazreo.^On može odlaziti u crkve, sinagoge, džamije ili hramove – ali to su samo društvena prilagodavanja jer on u tako mračnom i depresivnim stanju ne želi ostati sam, želi biti u gomili. Ali u osnovi, on zna da tamo nema raja, zna da spasenje neće doći!
Hindusi su na Krišnu čekali pet tisuća godina. On je obećao, ne samo da će jednom doći, već da će doći uvijek kada bude bijeda, patnja, kada prevlada porok, uvijek kada će prepredeni i dvolični iskorištavati jednostavne i nevine ljude, on će doći. Ali već pet tisuća godina nema ni znaka od njega. Isus je obećao da će doći. Dok su ga pitali kada, rekao je “Vrlo brzo.” Ako i razvučemo to “vrlo brzo,” dvije tisuće godina ipak je previše.
Ideja da će naša bijeda, naš bol, naša muka biti uklonjeni, više ne prolazi. Ideja da postoji bogkoji brine za nas, izgleda kao vic. Promatrajući svijet, ne čini se da postoji itko tko bi brinuo. U Engleskoj postoji skoro trideset tisuća ljudi koji su obožavaoci vraga – samo u Engleskoj, malom dijelu svijeta. Vrijedno je pogledati njihovu ideologiju. Oni kažu da vrag nije protiv boga, već da je on božji sin. Bog se odrekao svijeta i sada ostaje jedino nada da se nagovori vraga da preuzme brigu, kada to bog ne radi. Trideset tisuća ljudi obožava vraga kao božjega sina, a razlog je što oni osjećaju da se bog odrekao svijeta-više ne vodi brigu o njemu. Prirodno, jedini način je da se utječe na njegovog sina, ako je to moguće putem rituala, molitvi, obožavanja, možda će tada bijeda, mrak i bolest biti uklonjeni. To je očajnički pokušaj.
Stvarnost je da je čovjek uvijek živio u siromaštvu. U siromaštvu postoji nešto lijepo: ono nikada ne uništava vaše nade, nikad ne ide protiv vaših snova, uvijek donosi nadu za sutra. Čovjek se nada, vjerujući da će se stvari popraviti, da ovaj mračni period prolazi i da će uskoro doći svijetlo. Ali stanje se promijenilo. U naprednim zemljama..upamtite, zaostale zemlje nemaju problem depresije – u siromašnim zemljama ljudi se još uvijek nadaju – to je samo u naprednim zemljama, gdje ljudi imaju sve za čime su uvijek čeznuli. Sada raj više ne igra ulogu, ili besklasno društvo. Ni jedna utopija ne može bolje učiniti. Oni su postigli cilj – a to postizanje cilja razlog je depresiji. Sada više nema nade: sutra je tama, a prekosutra još tamnije. Sve te stvari o kojima su sanjali bile su prekrasne. Oni nikada nisu gledali njihov sadržaj. Sada kada su ih dobili, dobili su ih s njihovim sadržajem. Čovjek je siromašan, ali on ima apetit. Čovjek je bogat, ali ima apetit.
Bolje je biti siromašan i imati apetit nego biti bogat i imati apetit. Što ćete sa svim tim vašim zlatom, srebrom, svim vašim dolarima? Ne možete ih jesti. Vi imate sve, ali nestalo je apetita za onim za što ste se čitavo vrijeme borili. Vi ste uspjeli – ali ja govorim, iznova i iznova, ništa ne promašuje tako kao uspjeh. Vi ste stigli tamo kamo ste željeli stići, ali niste bili svjesni nusprodukta. Imate milijune dolara, ali vi ne možete spavati…
izvor:Alternativainformacije.com slika:
Nema komentara:
Objavi komentar