Osho: Razbijanje ljuske ega (dio 1)

Ljetno štivo na ekranu? Zašto ne! Odabrali smo vam poglavlja iz knjiga najpoznatijih duhovnih učitelja današnjice. Prvo donosimo poglavlje 'Razbijanje ljuske ega' iz knjige 'Biti u ljubavi' indijskog mistika Osha. Ljubav je jedina religija, jedini misterij koji treba proživjeti i razumjeti. Kad shvatite ljubav, shvatili ste sve mudrace i sve mistike svijeta – govorio je Osho. No ego nas priječi da iskusimo blaženstvo stvarne ljubavi jer on u ljubavi umire, prestaje postojati                                                                                 Uvijek sam se čudio brojnim ljudima koji su dolazili k meni govoreći da se plaše ljubavi. Što je strah od ljubavi? On se javlja kad uistinu volite nekoga, jer tada vaš ego počinje odumirati i rastvarati se. S egom ne možete voljeti. Ego postaje prepreka, a kad želite otkloniti prepreku između sebe i druge osobe, ego kaže: „To je moja smrt. Pripazi!“

Smrt ega nije i vaša smrt. Smrt ega vam zapravo pruža šansu za život. Ego je tek mrtva kora oko vas koju treba razbiti i odbaciti. Nastaje sama od sebe, kao kad se putniku skuplja prašina na odjeći i tijelu te se mora okupati da bi se oslobodio prašine. Dok se krećemo kroz vrijeme skuplja se prašina naših iskustava, znanja, života koji smo proživjeli, prašina prošlosti. Ta prašina pretvara se u ego. Gomila se i pretvara u koru koja vas okružuje, koju morate raskinuti i odbaciti. Čovjek se svakoga dana mora kupati, zapravo svakoga trenutka, kako ta kora nikada ne bi postala zatvor.

Da bismo razumjeli njegove korijene, bilo bi korisno saznati odakle ego dolazi.Mladunče se rađa posve bespomoćno, osobito ljudsko mladunče. Ne može preživjeti bez tuđe pomoći. Većina potomaka životinja, stabala i ptica može preživjeti bez roditelja, bez društva i bez obitelji. Čak i ako mu je ponekad potrebna pomoć, to razdoblje traje jako kratko, od nekoliko dana do najviše nekoliko mjeseci. No, dijete je tako bespomoćno da godinama ovisi o drugima. Tu treba tražiti korijen ega.
Zašto bespomoćnost stvara ljudski ego? Dijete je bespomoćno, ovisi o drugima, ali neuki um djeteta tu ovisnost tumači kao da je ono u središtu čitavog svijeta.

Dijete misli: „Kad god zaplačem, majka odmah dođe k meni. Kad god sam gladan, samo joj to trebam pokazati i podojit će me. Kad god sam mokar, dovoljno je da malo zaplačem pa netko dolazi i promijeni mi pelene.“ Dijete živi poput cara. Zapravo je apsolutno bespomoćno i ovisno, a majka i otac, obitelj i skrbnici pomažu mu da preživi. Oni ne ovise o djetetu, nego dijete ovisi o njima. No, um djeteta takvu situaciju tumači kao da je ono središte čitavog svijeta, kao da čitav svijet postoji samo zbog njega.

Djetetov je svijet u početku posve ograničen. Pripada mu majka koja brine o njemu, a na rubu tog svijeta je i otac. To je djetetov čitav svijet. Ti ljudi vole dijete. A dijete postaje sve egoističnije. Smatra da je središte sveukupnog postojanja i na taj se način stvara ego. Ego nastaje zbog ovisnosti i bespomoćnosti.

Djetetova stvarna situacija zapravo se posve razlikuje od onoga što ono smatra. Nema nikakvog stvarnog opravdanja za stvaranje ega. No, dijete je apsolutno neuko i nije sposobno shvatiti složenost situacije. Ne zna da je bespomoćno, nego misli da je diktator! Zbog toga će čitavog života pokušati ostati diktator. Postat će Napoleon, Aleksandar Veliki, Adolf Hitler – kao što su svi vaši predsjednici, premijeri i diktatori svi posve djetinjasti. Pokušavaju postići ono isto što su imali kao djeca. Žele biti središte čitavog postojanja. Svijet bi trebao živjeti i umirati u skladu s njima. Cijeli je svijet njihova periferija, a oni su njegovo središte. U njima je skriven sam smisao života.                                                 Dijete, dakako, po prirodi takvo tumačenje smatra ispravnim, jer kad ga majka pogleda, u njezinim očima vidi da je smisao njezina života. Kad otac dođe kući, dijete osjeća da je smisao očevog života. To traje tri ili četiri godine, a prve godine života su najvažnije. U čovjekovu životu nijedno razdoblje više neće imati takav potencijal. Psiholozi tvrde da je nakon prve četiri godine dijete gotovo potpuno. Uspostavljen je obrazac doživljavanja svijeta. Tijekom ostalog dijela života taj se isti obrazac ponavlja u različitim situacijama. Do sedme godine djetetovi su stavovi utvrđeni, a ego utemeljen. Tada izlazi u svijet, a onda se posvuda susreće s milijun problema!

Kad jednom iskoračite iz kruga obitelji, javljaju se problemi, jer se nitko više ne bavi vama na onaj način na koji se bavila majka, nitko se o vama ne brine onako kako se brinuo otac. Umjesto toga posvuda nailazite na ravnodušnost, a to vrijeđa ego.
No, obrazac je uspostavljen. Bez obzira na to donosi li mu to bol ili ne, dijete više ne može promijeniti obrazac, jer je on postao nacrt njegova bića. Igrat će se s drugom djecom i pokušavati ih nadvladati. Krenut će u školu i pokušati nadvladati drugu djecu, postati prvi u razredu, postati najbolji učenik. Možda vjeruje da je nadmoćan, ali otkriva da i druga djeca vjeruju isto. Javlja se sukob, budi se ego, dolazi do sukoba i borbi.                                                                                                                                                                          izvor i preuzeto sa:sensaklub.hr