Ljudi se stalno zavaravaju.
Sebi kažemo da smo pametniji i zgodniji od naših prijatelja, da politička stranka kojoj poklanjamo naše simpatije ne može zgriješiti, da smo previše zauzeti da bi pomogli kolegi.
U predgovoru knjige Richard Dawkinsa „Selfish gene“, biolog Robert Trivers je ponudio objašnjenje ovakvog ponašanja. Naime, on kaže da sebe varamo kako bismo druge zavarali i stvorili društvenu nadmoć.
Sada, nakon četiri desetljeća, Trivers i njegove kolege su objavili prvo istraživanje koje podržava ovu njegovu teoriju, piše Scientific American.
Psiholozi su otkrili nekoliko načina na koja sebe zavaravamo: pristrano prikupljanje informacija, pristrano razmišljanje i sjećanja.
Novo istraživanje se usmjerava na prvu stavku – način na koji prikupljamo informacije koje idu u prilog onome u što želimo vjerovati i izbjegnemo ono što nam ne odgovara.
U jednom eksperimentu Trivers i njegov tim su zatražili od 306 sudionika da napišu uvjerljiv govor o izmišljenom liku Marku. Rečeno im je da će dobiti bonus ovisno od toga koliko govor bude efektivan.
Nekima je rečeno da Marka predstave kao simpatičnu osobu, drugi su dobili instrukcije da učine obratno, dok su treći imali zadatak da sakriju dojam koji su o njemu stekli. Kako bi prikupili informacije o Marku, sudionici su gledali seriju kratkih videa, koju su mogli prekinuti kad god su željeli.
Za neke sudionike, najraniji snimci su Marka predstavili u dobrom svjetlu (reciklirao je, vratio je izgubljeni novčanik), a postajali su sve mračniji (dobacivao je djevojkama na ulici, udarao prijatelja). Za druge, snimci su išli od mračnog do tamnijeg.
Kada je od ispitanika zatraženo da prikažu Marka kao simpatičnu osobu, ljudi koji su gledali snimke u kojima je on predstavljen kao simpatičan su ranije prestali gledati od onih koji su vidjeli prvo one u kojima je on predstavljen na loš način. Prvi nisu čekali da dobiju cijelu sliku sve dok su imali dovoljno informacija koje bi ih uvjerile da je Mark dobar. Zauzvrat, njihovo mišljenje o Marku je bilo pozitivnije, a govori o njemu su bili uvjerljiviji.
„Ono što je ovdje zanimljivo, jest to da mi intuitivno razumijemo da ako ne možemo sebe natjerati da u nešto vjerujemo, bit ćemo manje sposobni i druge u to uvjeriti“, ističe William Von Hippel, psiholog na Univerzitetu u Queenslandu.
U stvarnom životu vas nitko ne plaća da govorite o Marku, ali vi možda prodajete polovne automobile ili pregovarate o unapređenju na poslu. To su sve situacije u kojima vi uvjeravate nekoga da prihvati vaše stajalište.
Jedan od najčešćih tipova samoobmane je samouljepšavanje. Psiholozi tvrde da smo mi evoluirali na taj način da precjenjujemo svoje dobre osobine, jer se zbog toga bolje osjećamo. Ali naš osjećaj da smo dobri, nema utemeljenja u znanosti jer on ne odlučuje o tome hoćemo li preživjeti ili ne. Trivers tvrdi da onako kako mi vidimo sebe, tako nas vide i drugi, a sve je to važno pri pronalaženju partnera i posla. U prilog ovom argumentu ide i istraživanje iz 2012. godine koje je pokazalo da su ljudi s više samopouzdanja smatrani kompetentnijima i da su imali viši socijalni status.
Poruka koju iz ovoga trebamo izvući je da ukoliko treba nekoga uvjeriti u nešto, najprije moramo biti sigurni da mi sami u to vjerujemo. A ukoliko netko želi u nešto da nas uvjeri, uvijek treba razmisliti o njegovoj motivaciji, jer čak iako nas ne laže, taj netko nas možda nesvjesno obmanjuje.
izvor:Scientific American/prenosi: bizlife/preuzeto sa:atma.hr
Nema komentara:
Objavi komentar